ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 23
J. Ivanović, Modeli obrazovanja arhivista, Arh. vjesn., god. 40 (1997) str. 15-34 to jesu. Preobrazba, naravno, počinje od intelektualnih i radnih osobina njezina nositelja. Znanje koje je za to potrebno ne može se, na žalost, kupiti na tržištu. Prva reakcija bilo je produljivanje popisa potrebnih znanja i dodavanje novih predmetnih sadržaja u nastavne programe (informacijske znanosti, upravljanje i organizacija rada), pretežno u obliku koji je bio prilagođen sposobnosti arhivista da prepoznaju neki praktičan interes u novim sadržajima i da ih savladaju uz prihvatljivu cijenu u koju ulazi i potreba za kontinuitetom u načinu na koji se obavljaju arhivske funkcije. 24 Obično se smatra da ove nove sadržaje treba prilagoditi i preraditi u skladu s potrebama arhiva, što nije nimalo bezopasan stav, jer može završiti u nepoznavanju predmeta koji se učio ako je taj bio sveden na demonstraciju neke konkretne primjene u arhivu. Na prvi pogled to dodavanje sadržaja izgleda tek kao pitanje količine, nešto više sadržaja u isto ili nešto više vremena. Pokazalo se, međutim, da je na ovaj način načeto pitanje cilja, naime: da lije formalni cilj obrazovnog procesa neko znanje koje se smatra potrebnim ili sposobnost obavljanja određene funkcije, i drugo, da li ovo širenje sadržaja prisiljava na specijalizaciju unutar struke. Još jednom je, izgleda, potvrđen stav da se obrazuje za funkciju, zadatak, ne za neko područje znanja. Ako se pogledaju postojeći nastavni programi, 25 vidjet će se da većina njih odražava radni proces u arhivu, nastavni predmeti se često podudaraju s funkcijama arhiva; izuzetak su u pravilu tradicionalni, ne previše reformirani programi čiji je raspored predmeta organiziran prema nekoj možda zastarjeloj shemi potrebnih znanja i, što može biti znakovito, uputstva o tome kako izrađivati nastavne planove. Tendencija širenja obrazovnih sadržaja koja je dovela do toga da se ne govori samo o interdisciplinarnosti, nego i o arhivistici kao o metadisciplini, 26 potaknuta je još jednim pojmom koji zaokuplja arhivsku zajednicu: ideologijom eksperta, odnosno procesom profesionalizacije (što nije osobitost samo arhivistike). Širenje teorijske osnove i funkcija arhiva na praktički sve što se tiče arhivskoga gradiva često se prikazuje kao gutanje područja koja ranije nisu nužno pripadala arhivima (od uredskog poslovanja do socioloških analiza vezanih uz organizacijski i funkcionalni kontekst nastanka dokumenata). Predodžbe o arhivistu kao o čuvaru baštine, istraživaču, činovniku, znanstveniku na svome ili tuđem području, pravom autoru povijesti ili gospodaru informacija, upravljaču ili misionaru, susreću se najednom mjestu 24 Dobar primjer su nadopune nastavnih programa na školama s dužom tradicijom: École des chartes, Archivschule Marburg, usp. B. Delmas, o.e. A. Menne-Haritz, "Archivai Training in Germany: A Balance Between Specialization in Historical Research and Administrative Needs", The American Archivist 57 (1994), str. 400-408. 25 Popis u: Archívum 34 (1988), više podataka za nekoliko evropskih programa u: Wissenschaftliche Archivarsausbildung in Europa, ur. Wilchelm A. Eckhardt, Marburg 1989. 26 Frederick Stielow, "Archivai Theory Redux and Redeemed: Definition and Context Toward a General Theory", The American Archivist, 54 (1991), str. 14-26. 23
