ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)

Strana - 174

D. Pilipović, Čišćenje arhivskog gradiva kemijskim metodama, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 171-178 cije, bez pojave bubrenja. Nakon bijeljenja otopinom hipoklorita papir treba odmah isprati. U protivnom, bijeljenje će se nastaviti. Na mokrom papiru otopina nastavlja reagirati proizvodeći hipoklorastu kiselinu, snižavajući pH, pojačavajući učinak bijeljenja i razgradnju celuloze. Nakon bijeljenja dokument treba odmah isprati čistom vodom, kako bi se isprali ostaci hipoklorita, a zatim neutralizirati. Za uklanjanje preostalog hipoklorita preporučuje se uranjanje dokumenta u slabo kiselu otopinu. Za dokumente koji su previše osjetljivi da bi se bijelili otopinama hipoklorita preporučuju se kloramin smjese. Najčešće se koristi kloramin-T (derivat toluena), čije spore reakcije onemogućuju oštećenje dokumenta tijekom bijeljenja. To su nestabilne otopine, pa ih je potrebno pripremati uvijek svježe i koristiti ih za ograničen broj listova, jer se zbog smanjene pH vrijednosti otopine povećava mogućnost razgradnje celuloze. Bijeljenje se može izvoditi i izlaganjem vlažnih listova sunčanom svjetlu. Najdjelotvornije je bijeljenje umjetnim ultraljubičastim zrakama, koje se provodi s pomoću posebnog uređaja uz dodatak ozona i vodikova peroksida. Prednost ove metode je u mogućnosti kontrole rada i istovremenog bijeljenja više listova. Međutim, rezultati postignuti ovom metodom nisu dugotrajni. Osim toga, nedostatak metode je i u nedovoljnom bijeljenju papira koji u strukturi sadrže tragove drveta, pa se za takve papire i ne koristi. Potrebno je također voditi računa o tome, da je vlažna celuloza osjetljiva na ozon u normalno onečišćenom zraku, pa papir nakon nekog vremena gubi čvrstoću. Ozon oksidira neke vrste prirodnih lakova, a na njega su osjetljivi koža, želatina i ljepilo. Od oksidacijskih sredstava na bazi klora za bijeljenje se koriste klorna kiselina, klor dioksid i plinoviti klor. Osim sredstava na bazi klora koriste se i vodikov peroksid, kalijev permanganat i limunska kiselina. Klorna kiselina ne koristi se u restauriranju, ali daje vrlo dobre rezultate u industrijskom bijeljenju celuloze. U industrijskom bijeljenju koristi se i plinoviti klor. Klor dioksid dobro bijeli lignin u drvenoj papirnoj pulpi. U restauriranju koristi se kao otopina proizvedena dodavanjem otopine formaldehida otopini natrijevaklorita u vodi. Postiže se blago, cjelovito bijeljenje, a provodi se u digestoru. Korištenje vodikovog peroksida mnogi osporavaju. U kiselim uvjetima razgrađuje celulozu, pa se ne koristi za bijeljenje kiselog papira. Kalijev permanganat se danas više ne koristi, iako ga neki znanstvenici zagovaraju. U vodi stvara purpurnu otopinu koja oksidacijom mrlja na papiru stvara smeđe obojenje (manganovi oksidi) koje se uklanja nekim redukcijskim sredstvom. Upotreba limunske kiseline također se ne prakticira u laboratorijima za restauriranje. Mogu se koristiti i enzimi, ali uz pažljivu kontrolu temperature, čistoće vode i vrijednosti pH. Oni se najviše upotrebljavaju za uklanjanje ostataka različitih ljepila s papira. 174