ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 127
M. Kukuljica, Nove europske inicijative u filmskoj arhivskoj pravnoj praksi, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 119-138 se pokrene inicijativa za uspostavljanje dijaloga koji će dovesti do novih odnosa s producentima. Status filmskog gradiva u filmskim arhivima Određeno filmsko gradivo može doći u arhiv kao depozit (bilo na temelju zakonske obveze ili dobrovoljne pohrane), posudbom, darovanjem ili može biti kupljeno. To određeni filmski arhiv stavlja u svakoj od tih situacija u drugačiji odnos prema primljenom filmskom gradivu kad je riječ o vlasništvu gradiva. Zablude su pojedinih filmskih arhiva koji misle, da ako su kupili kopiju filma ili do nje došli razmjenom s drugim filmskim arhivom, smiju film slobodno javno prikazivati ili pak iz te kopije izraditi druge kopije. I ta kupljena ili razmijenjena kopija vlasništvo je određenog producenta i pravo prikazivanja dobiva se tek kupnjom prava za prikazivanje, tzv. licence, koja se obično kupuje na 5 godina. Po isteku tih pet godina ta kopija opet ima isti status: filmski arhiv ne smije je prikazivati, osim u obrazovne i znanstvene svrhe u svom prostoru. U pitanje čak dolazi i javno prikazivanje u kinodvoranama kinoteka ili filmskih arhiva, sve dok se odnosi kinoteka i producenata ne promijene. Isto se odnosi i na restauriranu kopiju, ukoliko taj postupak nije urađen uz suglasnost producenta. Ali niti jedan producent neće dati suglasnost na restauriranje određenog filma bez prava korištenja novonastalih, bilo izvornih materijala ili filmske kopije, tj. primjene producentskog i prava copyrightéi, što uključuje autorska i srodna prava. Dok se u cijelosti ne riješi pitanje vlasništva filmskog gradiva, koje je uglavnom nastajalo sufinanciranjem od strane države (kao i u našoj zemlji), otvara se niz ozbiljnih pravnih problema koji se tiču statusa filmskog gradiva u nacionalnim filmskim arhivima te u Hrvatskoj kinoteci, kao nacionalnom filmskom arhivu zaduženom za trajno čuvanje nacionalnog filmskog fonda. U situaciji kad dolazi do pretvorbe pojedinih proizvođača filmova, bilo da postaju dionička društva (Jadran film, Zagreb film) ili privatna poduzeća (Croatia film), ne može se izbjeći odgovor na pitanje da li privatni vlasnik ili dioničari, koji su kupili Jadran film ili Croatia film, na primjer, imaju pravo vlasništva na filmove snimljene od 1945. do danas kad su ti filmovi sufinancirani sa 60 do 80 posto tadašnjih ili sadašnjih društvenih (državnih) sredstava? Tu se čak otvara i pitanje producentskih prava, jer po našem zakonu producenti nisu autori filma. Autorska prava su nesporna. Hrvatska kinoteka, kao nacionalni filmski arhiv, primila je te filmove na trajnu pohranu, obrađuje ih, zaštićuje sredstvima države preko Ministarstva kulture i po 127
