ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 128
M. Kukuljica, Nove europske inicijative u filmskoj arhivskoj pravnoj praksi, Arh. vjesn., god. 40 (1997) str. 119-138 ovom Sporazumu nema pravo, osim u svom prostoru za znanstvene i obrazovne svrhe, ni na koji način prezentirati ih javnosti? Slučaj naše zemlje identičan je mnogim zemljama bivšeg komunističkog sustava gdje su postojale "državne" kinematografije sufinancirane i strogo kontrolirane od strane države. Za zemlje zapadne Europe donekle je razumljiva primjena Sporazuma, kao i posljedice koje iz njega proizlaze. Reprodukcijska prava Iako filmski arhivi ne smiju vršiti bilo kakav oblik umnožavanja, reprodukcije povjerenog filmskog ili popratnog gradiva uz film, zabluda je mnogih filmskih arhiva kad tumače da se odredbe Sporazuma odnose samo na filmske kopije, tj. filmsku vrpcu. Nažalost, odnose se i na umnožavanje filmskih fotografija, diafilma izrađenog iz filma, plakata i dr. Posebno treba spomenuti korištenje tonskog zapisa, jer je glas svakog glumca zaštićen, za što, posebno u Americi, postoje visoke kazne za zlouporabu ljudskog glasa. Nema iznimaka kad je riječ o pravu korištenja integralnog filmskog djela: za svako korištenje potrebno je tražiti odobrenje ili u protivnom, treba platiti pravo korištenja. Iako se pojedini nacionalni filmski arhivi manje bave posudbom i prikazivačkom djelatnošću, a više obradom filmskog gradiva, mjerama zaštite i restauracije, treba dobro poznavati problematiku posudbe i unajmljivanja filmova ("rental & landing rights"), jer upravo kod posudbe ili unajmljivanja filmova dolazi do najviše nesporazuma između pojedinih filmskih kinoteka, filmskih muzeja, pojedinih arhiva i producenata, tj. Udruge distributera (FIAD) koja u sebi objedinjuje filmske distributere koji se bave prodajom prava na određeno vrijeme (licenca) ili unajmljivanje filmova. Činjenica je da mnogi filmski arhivi svakodnevno i sustavno rade veliku uslugu pojedinim producentima restauriranjem pojedinih filmova (čime je omogućeno njihovo ponovno eksploatiranje) ili izradbom novih međumaterijala za daljnje umnožavanje filma (u svrhu zaštite originalnih slikovnih i zvučnih zapisa) ili pak izradom tzv. sigurnonosne kopije (safety copies). Drugi način na koji filmski arhivi pomažu producentima jest prikazivanjem pojedinih filmova, ciklusa ili autora, a njihovim izvlačenjem iz zaborava upozoravaju kulturnu javnost na neosporne vrijednosti pojedinih filmova koji potom u komercijalnoj eksploataciji doživljavaju i ponovni komercijalni uspjeh. Ovaj podatak iz svakodnevne prakse rada filmskih arhiva i života filma pokazuje da je rad filmskih arhiva uvijek u korist producenata i da upravo zato treba omogućiti arhivima 128
