ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 124
M. Kukuljica, Nove europske inicijative u filmskoj arhivskoj pravnoj praksi, Arh. vjesn., god. 40 (1997) str. 119-138 Arhiv ne smije ni na koji način (posudba, pohrana ili slično), posebice ne izvan nacionalnih granica, davati na korištenje pohranjenu filmsku kopiju bez odobrenja producenta. Producentsko pravo nikada ne zastarijeva, pa ni u slučaju kad istekne pravo licence. Kopija uvijek ostaje na raspolaganju producentu filma. Ukoliko nije poznat vlasnik filma, ili je producent prestao s radom, filmski se arhiv mora obratiti udruzi producenata u svojoj zemlji, ili u onoj zemlji u kojoj je producent djelovao, i tražiti pravne sljednike i nositelje producentskih prava. Kad je riječ o popratnoj građi uz film (posebno o fotografskom gradivu), za svaku reprodukciju ili prezentaciju, filmski arhiv mora dobiti odobrenje producenta. Dozvoljena je samo njihova prezentacija u okviru prostora filmskog arhiva. Novi kulturni i povijesni kontekst Ovi, godinama nagomilani, a neriješeni problemi, traže u novom povijesnom kontekstu i kulturuloškom okružju stvaranja ujedinjene Europe drugačija rješenja, protok informacija i dostupnost audiovizualnih medija. Ovaj zastarjeli, cehovski zatvoren pristup, doduše logičan sa stajališta zaštite producentskih i autorskih prava, mora sagledati tijek vremena u kojem dolazi do eksplozije informacija i potrebe otvaranja medija. Protok informacija je (Internetom npr.) otvorio i srušio barijere koje su u političkom smislu srušene Berlinskim zidom. Nakon niza godina uspješnog rada filmskih arhiva, posebno nakon pedesetih godina, kada dolazi do osnivanja velikog broja novih arhivskih institucija koje se bave audiovizualnim gradivom i djelotvorno, uz pomoć svojih država, rade na prikupljanju, obradi i zaštiti filmskog naslijeđa, potrebno je redefinirati pojedine članke Sporazuma nastalog početkom sedamdesetih godina. Kruta i statična pozicija producenata i vlasnika prava nad filmskim gradivom traži izgradnju međusobnog povjerenja između proizvođača filma i filmskih arhiva, drugačije i djelotvornije dogovore i mehanizme zajedničke suradnje, posebice na očuvanju i trajnoj zaštiti europskog filmskog naslijeđa. Bez ostvarivanja tog temeljnog cilja neće se moći generacijama koje dolaze omogućiti upoznavanje i istraživanje klasičnih djela filmske umjetnosti. Prihvatljivo polazište može biti razmjena mišljenja i izgradnja novih strategijskih pristupa u radu filmskih arhiva, ali i bitno drugačiji odnos filmskih producenata koji ne shvaćaju stvarnu činjenicu, da filmski arhivi desetljećima obavljaju njihov zadatak na restauraciji i zaštiti filmske baštine i da pojedine države ulažu znatna financijska sredstva u restauraciju i zaštitu filmskog gradiva, izgrađuju skupa spremišta i osiguravaju uvjete trajne pohrane filmskog gradiva. Producenti i arhivi su partneri, a ne protivnici. 124
