ARHIVSKI VJESNIK 39. (ZAGREB, 1996.)
Strana - 179
Izvješća, Arh. vjesn., god. 39 (1996) str. 175-196 neizostavni neimari narodnog kulturnog blaga, kulturni radnici negdje između arhiva i zavičajnih muzeja. Na kraju je predavač naglasio da u Salzburgu ne postoji namjera institucionalizacije kroničarstva te da će se i nadalje težiti raznolikosti, a ne jedinstvu. Potpuno drugačija iskustva iz Tirola, prenio nam je Sebastian Holzl iz Innsbrucka, s referatom o unapređenju tirolskog kroničarstva. U Tirolu se od 1960-ih godina sustavno potiče institucionalizacija kroničarske službe. Motiv je pronađen u ubrzanim socioekonomskim promjenama, koje su upravo tada zahvatile tirolsko selo, prijeteći da potpuno izbrišu tamošnje autohtone kulturne osobitosti. Uočeno je da razvijeno i sveobuhvatno mjesno kroničarstvo može bar ublažiti taj neminovni gubitak, pa se tako započelo s izobrazbom kadrova za vođenje seoskih kronika. Mnogi načelnici općina su podržali tu ideju i materijalno poduprli glavnog pokretača čitavog projekta - Tirolski zemaljski arhiv. Pod vodstvom tog arhiva organiziraju se seminari za kroničare, pokreće se specijalizirani stručni časopis, a 1973. osnovana je i Udruga mjesnih kroničara. Time se u stvari kroničarstvo osamostaljuje, pa Zemaljski arhiv sve više dobiva savjetodavnu ulogu. Država također potpomaže ovu važnu društvenu ustanovu, pa je pri zemaljskoj vladi zaposlen referent zadužen za kroničarstvo, a dotira se i tirolski "Kulturwerk" u kojem se jedan djelatnik profesionalno bavi kroničarskom službom. Sredinom 1970-ih preko 300 općina može se podičiti svojom zavičajnom kronikom. Posebno dobri učinci polučeni su tamo gdje je stvorena dobra suradnja s učiteljima, koji i sami često obavljaju dužnost mjesnog kroničara, te sa školskim inspektorima. Arhiv i nadalje pomaže kod mikrofilmiranja građe, konzervacije i restauracije, organizacije seminara, kao i savjetodavnim uslugama. U najnovije vrijeme u velikom je zamahu izložbena aktivnost kroničara. Predavanje o didaktičkom oblikovanju obavijesnih pomagala održala je Christiane Thomas iz Beča. Očekivanja od heurističke vrijednosti obavijesnih pomagala ona ocjenjuje općenito pretjeranima. Iskustvo i znanje arhivista u radu s korisnicima je nezaobilazno, a osobni kontakti s njima pomažu u razbijanju psihološke barijere s kojom ovi često pristupaju arhivskom gradivu. No, budući da je obrazovni stupanj suvremenih diplomanata sve niži, u pravilu nisu izgrađeni niti temeljni pojmovi potrebni za rad s našastarima u arhivima. Tu činjenicu pri oblikovanju obavijesnih pomagala valja uzeti u obzir i ne pretjerivati s uporabom stručnih izraza. Arhivisti moraju neprekidno produbljivati svoja specijalistička povijesna znanja, kako bi pri izradi inventara bili u stanju prikazati ono što je relevantno. S obzirom na velike regionalne raznolikosti, ne može se polučiti neko jedinstveno pravilo u izradi pomagala za sve arhive jedinstveno. Stoje gradivo starije, teže gaje katalogizirati, pa je izrada odgovarajućih kazala od najveće važnosti. Korisni su također povijesni uvodi s bilješkom o povijesti oblasti čije arhivalije se podastiru, hijerarhijskim odnosima unutar određenog sustava i drugo. Korisnika prije uporabe pomagala valja uputiti u način kako naručiti za korištenje neku arhivsku jedinicu iz našastara, kako ju citirati, 179
