ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 96

I. Šustić, Vrednovanje građe novčanih zavoda, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 93-100 koju je imao u novčarskom sustavu i gospodarstvu uopće. U razdoblju do 1945. godine neki od novčanih zavoda bili su orijentirani na poslove štednih uloga, mjenične ih slične kreditne poslove, dok su se drugi pretežno bavili ulaganjem kapitala u konzorcij alne ili afilijacijske pothvate, ili pak specijalizirali za uvozno-izvozne valutne transakcije. Zbog toga tek poslovni profil, a ne samo organizacijsko ustrojstvo, otkriva osnovne karakteristike njihove djelatnosti, a time i šire značenje. Tijekom poslovanja novčani zavodi stupaju u poslovne veze s velikim brojem obrtničkih radionica, poduzeća, tvornica, kulturnih, humanitarnih, prosvjetnih i drugih društava i udruženja. Mnogi od ovih poslovnih partnera nemaju sačuvanu vlastitu građu, pa je prepiska s bankom ili štedionicom često jedim trag njihova postojanja. Zbog toga se otvara mogućnost da dio arhivske građe banaka posluži kao zamjena njihovoj nepostojećoj građi. Međutim, kako se u dopisivanju tih pravnih osoba s bankom radi o informaciji ekstenzivnog karaktera, postavlja se pitanje da li je radi dokaza o njihovu postojanju racionalno sačuvati tu vrstu građe, posebno ako te pravne osobe nemaju neko veće društveno značenje, i time uvećati količinu arhivske građe banaka za desetke dužnih metara. Kod toga moramo imati na umu i činjenicu da se podaci o njima mogu nalaziti u drugoj vrsti građe: novinama, statističkim i drugim publikacijama, ili u građi upravnih i sudskih organa, komora, udruženja. Odluci o tome kada će građa novčanih zavoda nadomjestiti drugu građu mora prethoditi dodatno istraživanje. Vrednovanje registraturne i arhivske građe a) Registraturna građa Sve do 1945. godine bavljenje novčarskim poslovima potpadalo je pod trgovačku djelatnost, a banke i štedionice su bile tretirane kao trgovačka društva. Zbog toga je njihovu pravnu regulaciju obavljalo trgovačko zakonoslovlje. Po trgovačkom zakonu iz 1875. godine ova su društva, a time i novčani zavodi, morala voditi knjigovodstvo u povezanim i sudski registriranim knjigama. Jedini članak koji se odnosio na čuvanje registraturne građe bio je onaj koji je nalagao da se trgovačke knjige moraju držati u pohrani tečajem 10 godina "koje se računaju počevši od dana kada je posljednji upis unesen u knjigu"

. Ova obveza odnosi se i na trgovačke listove, inventar i bilancu. Propisani rok čuvanja uvjetovanje vremenom na koje se odnosi dokazna moć trgovačkih knjiga. Iz popisa građe novčanih ustanova što je do danas ostala sačuvana, možemo zaključiti da se srećom te ustanove nisu koristile tom mogućnošću uništavanja dokumentacije, pa je registraturna građa nekih banaka ostala sačuvana gotovo u cijelosti. Novi trgovački zakon iz 1937. godine nikada nije stupio na snagu, ali se može samo napomenuti da se njegove odredbe o čuvanju registraturnog materijala nisu razlikovale od onog prethodnog. 96