ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 58

D. Eržišnik, Vrednovanje arhivskoga gradiva. Odnos između teorije i prakse, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 57-62 samo kao vrednovanje. Osim toga, u svakom od ta dva slučaja postoje daljnje nedoumice. 1. Kao dio sintagme, dakle u prvom slučaju, vrednovanjem se smatra samo odabiranje, ali ne i izlučivanje. Kao što se vidi, radi se samo o dijelu te sintagme. Ono što kod toga isto tako zbunjuje, to je i nedosljedna upotreba za oba izraza. Jedanput je to samo odabiranje, drugi put odabiranje i izlučivanje, onda odabiranje ili izlučivanje i na kraju, samo izlučivanje. Ova nedosljednost zastupljena je i u propisima. Jasno je da ako nema suglasnosti o nazivu, onda ni oko pojma nije sve jasno i logički čisto. Jer, ako je to odabiranje i izlučivanje, onda su to dva zadatka, a ako je to odabiranje ili izlučivanje, onda je to samo jedan. Ne može se prihvatiti ni teza da su to etape u istom postupku, jer kriteriji su isti. Dvije različite etape ne mogu imati iste kriterije, jer onda nisu različite. Dilema se na ovaj ili onaj način provlači i kroz literaturu, a isto tako i kroz praksu. U literaturi uglavnom postoji suglasnost o tome da se radi o jednom istom postupku, ali se postavlja pitanje njegova cilja. Iz toga dalje slijedi i dilema o nazivu - da li taj postupak nazvati odabiranje ili izlučivanje? U tome, međutim, nema suglasnosti. Pokušavaju se naći neka kompromisna rješenja po kojima je to ijedno i drugo. Karakteristično je također i izbjegavanje jasnog naziva za taj postupak. Naime, opredjeljenjem za jednog od njih, ne bi bila moguća ni kompromisna formulacija. Zbog toga se autori odlučuju za neutralne nazive, poput npr. ekspertiza, u ruskoj literaturi. U istu grupu mogu se svrstati i dvojni nazivi, kao što su odabiranje ili izlučivanje, zastupljeni u našoj zakonskoj regulativi. U praksi također postoji suglasnost da se radi o istom postupku, ali za razliku od literature prevladava mišljenje kako se radi o dva pristupa. Drugim riječima, zadatak je isti, ali se može obaviti na dva načina - odabiranjem arhivske ili izlučivanjem bezvrijedne registraturne građe. Na toj osnovi vode se i diskusije o tome koji je pristup bolji. Prevladava mišljenje daje to pozitivan pristup, dakle odabiranje. Obrazloženje za to je da se time stječe pregled nad cjelinom i osigurava bolja zaštita vrednijeg dijela. Smatrajući kako se radi o istom postupku, a dva pristupa, praksa je svakako bliža rješenju. Ipak, teoretsko pitanje o cilju tog postupka, time nije riješeno. U svakom slučaju je nesporno da se postupak provodi samo radi masovnosti suvremene uredske dokumentacije. Dok te masovnosti nije bilo, nije bilo ni odabiranja ni izlučivanja. Prema tome, cilj je izlučivanje, jer se sva ta dokumentacija jednostavno ne može čuvati. Druga je stvar što se to izlučivanje može provesti na dva načina: odabiranjem ili izlučivanjem. Iz toga proizlazi zaključak da je vrednovanje samo pristup izlučivanju i to vjerojatno bolji. Bolji zbog toga, jer eliminaciji pretpostavlja utvrđivanje vrijednosti, 58