ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)
Strana - 40
M. Rastić, Razvitak temeljnih načela izlučivanja u Hrvatskoj, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 23-55 c) Iako ovaj Zakon predstavlja napredak u poimanju arhivske službe u cjelini, posebno u zaštiti arhivskog i registraturnog gradiva (u odnosu na ranije stanje), on ne donosi obveze ni tvoraca/imalaca arhivskog i registraturnog gradiva ni arhivskih ustanova glede vrednovanja gradiva. d) S gledišta ostvarenih uvjeta za provođenje Zakona treba reći da: - ne postoji mreža arhivskih ustanova koje bi odredbe navedenog Zakona provele, - ne postoji veći broj arhivskih stručnjaka kojima bi se mogla povjeriti zadaća navedena u Zakonu. S obzirom na ukupnu nerazvijenost arhivske službe, nepostojanje tradicije čuvanja arhivskog i registraturnog gradiva (posebno onoga izvan arhiva), nepostojanje razvijenog arhivskog zakonodavstva, poratne prilike, ali i tumačenje sadržaja arhivskih propisa od strane tadašnjih organa vlasti, da sve ono što je nastalo kao rezultat rada ranijih vlasti (tzv. nenarodnih režima, privatnih vlasnika i si.) ne treba čuvati, nastavljeno je već ranije započeto uništavanje vrijednog arhivskog gradiva u industrijskoj preradi. S druge pak strane, arhivisti su smatrali daje najbolje rješenje "...da se sav materijal iz registrature, po isteku zakonom utvrđenog roka, preda nadležnoj državnoj arhivskoj ustanovi, koja bi, pored ostalih radnja s primljenim arhivskim materijalom izvršila i izdvajanje nepotrebnog za čuvanje...". Takav su postupak smatrali i najsigurnijim, što je on svakako i bio, ako se ne vodi računa o utrošku radnog vremena i pretrpanosti skupih arhivskih spremišta registraturnim gradivom. Opće neshvaćanje potrebe čuvanja arhivskog gradiva, mali broj stručnjaka kojima se mogao povjeriti ovaj delikatan posao, vrlo rijetke arhivske ustanove i "glad" industrije za starim papirom, kao i prije spomenuti ideološko-politički motivi, doveli su do sveobuhvatnog i masovnog uništavanja gradiva. Taj se problem željelo riješiti donošenjem provedbenog propisa, stoje i učinjeno 1952. godine donošenjem Uputstva o prikupljanju, čuvanju i povremenom škartiranju arhivskog materijala, kojim se, između ostaloga, određuje pojam nevrijednog gradiva i navode 22 njegove kategorije ("...arhivskog materijala..."). Te 22 kategorije zakonodavac je po isteku određenog roka čuvanja mogao ocijeniti kao nepotrebne te ih pod određenim uvjetima i "...škartirati...". Donosilac ovog Uputstva nije označio kriterije na osnovi kojih je utvrdio spomenute 22 kategorije, ali je odredio da u provođenju postupka škartiranja moraju postojati dvije komisije: komisija kod imatelja i "viša" komisija u arhivskoj ustanovi, čije je mišljenje konačno. 40
