ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)
Strana - 241
Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 237-284 jesna pomagala, kao i arhivsko gradivo, razumjeti povijest, vrste spisa i organizaciju svakog tvorca fonda te poznavati ostalu djelatnost arhiva. Također je važno poznavanje rada s on-line bibliografskim bazama podataka, kao i poznavanje zakona i etičkih normi koje se odnose na dostupnost arhivskog gradiva i autorska prava. Stalan rad na vlastitoj izobrazbi potreban je svim stručnjacima, pa tako i arhivistima koji obavljaju referentnu službu. Uz već navedene kvalitete oni moraju imati volje i želje za rad s ljudima. Da bi rad službe bio uspješan, potrebno ga je planirati te utvrditi politiku referentne službe. Ona počiva na pravilima o korištenju i dostupnosti arhivskog gradiva, koja su utvrđena na razini arhiva. Uz to, vrlo je korisno izraditi detaljan operativni plan rada, po mogućnosti u elektroničkom obliku, kako bi se mogao lakše ažurirati. Jedna od zadaća ove službe jest izrada liste s rokovima čuvanja spisa nastalih u referentnoj službi (npr. u Nacionalnom arhivu u Washingtonu prijavnice korisnika čuvaju se 25 godina). Pored toga, u poslove ove službe autorica svrstava i mjerenje te vrednovanje korištenja arhivskog gradiva, navodeći pritom Paula Conwaya, koji predlaže arhivistima da mjere i ocjenjuju tri aspekta: 1. kvalitetu, 2. vrijednost i 3. cjelovitost. Izmjeriti i vrednovati kvalitetu znači po ovom autoru odgovoriti na pitanje koliko arhivisti razumiju potrebe korisnika i koliko su u mogućnosti udovoljiti njihovim zahtjevima, dok određivanje vrijednosti korištenja daje odgovor na pitanje što time dobivaju pojedinci, grupe te društvo u cjelini. Treći aspekt ispitivanja je cjelovitost korištenja, tj. na koji način arhivisti uspijevaju zaštititi gradivo i istodobno ga učiniti što dostupnijim za korištenje. Kako su sigurnost i zaštita već opisani u prijašnjim poglavljima, u nastavku se raspravlja o prva dva aspekta. Deveto, posljednje i najkraće poglavlje nosi naziv Budućnost referentne službe u arhivima. U toj budućnosti autorica predviđa velike promjene glede intelektualne, pravne i fizičke dostupnosti obavijesti, a sve to u svezi s automatizacijom, procesom koji je već u tijeku. Iza devetog poglavlja slijedi Bibliografski esej što ga je autorica podijelila na sljedeće naslove: Opća djela, Korisnici arhivskog gradiva, Intelektualni aspekti referentne službe, Komunikacija s korisnicima, Dostupnost, Etika, Upravljanje referentnom službom i Promoviranje korištenja arhivskog gradiva. Iza bibliografije slijedi pet dodataka. Radi se o dijelovima pravilnika o korištenju izvornih dokumenata, o umnožavanju dokumenata, zatim dijelovi zakona o autorskom pravu važećem u SAD te opći upitnik namijenjen referentnim službama. Kao što je na početku rečeno, knjiga je obogaćena i predmetnim kazalom. Kako se radi o odličnoj knjizi, a do sada je relativno malo napisano o ovom dijelu arhivskog posla, knjigu preporučujem svakom arhivistu, a naročito će biti korisna onima koji rade kao informatori u čitaonici. Mirjana Peremin 241
