ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 240

Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 237-284 Utvrđivanju te politike ili bolje rečeno dostupnosti arhivskog gradiva, posvećeno je cijelo peto poglavlje knjige. Autorica kaže da dostupnost u današnjem smislu u najkraćem znači "Tko će, kada i što vidjeti." U užem smislu dostupnost znači samo davanje zakonske dozvole za korištenje arhivskog gradiva. Taj pravni aspekt dostupnosti nije u nadležnosti referentne službe, ali je s njom usko povezan, jer je ona ta koja odluku o dostupnosti priopćuje korisnicima. Zbog toga arhivisti moraju, kaže se u ovom priručniku, razumjeti zakone i zakonske propise koji se odnose na obavijesti što se nalaze u arhivskom gradivu arhiva, a osobito zakone kojima se utvrđuje pravo na privatnost, povjerljivost podataka u dokumentu, one što se odnose na slobodu informiranja, zatim savjetovati darovatelje i tvorce gradiva u pitanjima dostupnosti, sklapati precizne ugovore s njima, znati gdje bi se mogle nalaziti osjetljive informacije u preuzetom gradivu te ih utvrditi i zabraniti ili ograničiti njihovo korištenje, a s ograničenjima postupati pošteno i o njima obavijestiti korisnike, težiti što većem otvaranju gradiva, definirati politiku izradom propisa u svezi s dostupnošću gradiva, te promovirati pravo jednakosti s obzirom na dostupnost. U šestom poglavlju autorica opisuje preduvjete fizičke dostupnosti arhivskog gradiva, sigurnost i zaštitu arhivskog materijala te primjerene radne uvjete za osoblje i za istraživače. U ovom poglavlju govori se još o radnom vremenu u čitaonici, evidencijama o korisnicima te o općim pravilima kojih se istraživači trebaju pridržavati, kao i o mogućnostima automatizacije upisa korisnika i naručivanja materijala iz spremišta. Važan dio fizičke dostupnosti su izrada preslika gradiva te posudba gradiva, čemu je posvećeno cijelo sedmo poglavlje pod naslovom Kopije i posudbe. Dio koji se odnosi na kopiranje bavi se pitanjima kopiranja u znanstvene, publicističke, izložbene, upravne i zaštitne svrhe te vrstama kopija. Zatim su obrazloženi neki dijelovi saveznog zakona SAD o autorskom pravu, naime vlasništvo i ograničenja autorskog prava u slučajevima "fair use-a" (u svrhu učenja, obučavanja i si.) te ograničenja koja postavljaju arhivi (radi zaštite dokumenata od uništenja i si.). Preporučuje se izrada takvih zahtjevnica za kopiranje na kojima će biti objašnjeni svi uvjeti izrade preslika, kako bi se s jedne strane pomoglo korisnicima, a s druge uštedilo vrijeme arhivskim djelatnicima. Također su objašnjeni uvjeti pod kojima se može posuđivati izvorno arhivsko gradivo. Osmo poglavlje raspravlja o organizaciji referentne službe, o upravljanju istom, te mjerenju i vrednovanju korištenja arhivskog gradiva. U prvom dijelu opisuje sve prednosti i nedostatke tri tipična modela organizacije, a to su: 1. informacijsku službu obavlja ista osoba koja i sređuje, obrađuje i popisuje gradivo; 2. arhivisti naizmjenično "dežuraju" u čitaonici i 3. informacijska je služba ustrojena kao zaseban odjel. No, bez obzira na odabrani model, arhivist-informator mora dobro poznavati obavi240