ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 136

S. Antoljak, Milan Sufflay kao paleograf i diplomatičar, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 133-148 gdje će rad objelodaniti. Nakon toga Sufflay je još razgovarao i s prof. Jirečekom koji mu predlaže da rad tiska u Sitzungsberichte Bečke akademije znanosti, smatrajući ga najboljim ekvivalentom habilitaciji. Sufflaya još nešto nuka da rad preda Akademiji, "a to je brzina publikacije", nasuprot tiskanju u Mitteilungenu, koje se objavljuje "u stalnom nekom roku". Ipak se na kraju odlučuje rad predati Redlichu, za kojega se nada da će ga Akademija izabrati za referenta. Kako je morao obraditi još neke dijelove u svom radu, o svemu detaljno izvještava Smičiklasa u već citiranom pismu od 19. travnja 1903. Nadao se da će rad predati Akademiji "do polovice maja",

10 što je i učinio 20. svibnja 1903. Kaiserliche Akademie der Wissenschaften u Beču izvijestila je Sufflaya 20. lipnja iste godine da je na osnovi referata prof. Redlicha i Jirečeka od 10. lipnja primila njegov tekst "Die dalmatinische Privaturkunden", a 23. srpnja to potvrđuje i prof. Redlich. Poslije niza obrata i neočekivanih zapleta, postao je Sufflay 1904. godine vježbenik arhivskog odsjeka Szechenyeve zemaljske knjižnice Narodnog muzeja u Budimpešti. U tom je gradu, iz budimpeštanskih arhiva, a po želji svoga učitelja Tade Smičiklasa, tokom cijele te godine Sufflay prepisivao iz svih mogućih zbirki listine koje se tiču Hrvatske. Pronalazio je i originale te ih kolacionirao s već tiskanim zbirkama G. Fejera, G. Wenzela i drugih mađarskih povjesničara za "Codex diplomaticus". O svojem radu na prepisivanju i kolacioniranju Sufflay je redovito izvještavao Smičiklasa, koji je njegovim poslom bio vrlo zadovoljan i nikada to nije krio.

11 M. Kostrenčić pak tvrdi da je i njemu Smičiklas davao na prepisivanje neke isprave za "Codex diplomaticus", ali da kolacioniranje nije nikada prepustio Sufflayu, iako mu je bio glavni pomoćnik, već je taj posao Smičiklas obavljao sam.

12 Kostrenčić također tvrdi kako je Sufflay otišao u Budimpeštu zato što mu nije uspjelo da bude promoviran za doktora sub auspiciis régis te da se tamo počeo izdavati za Mađara. Unatoč tome i opomenama svojih prijatelja, Smičiklas se uvijek svesrdno zalagao i u JAZU i na Filozofskom fakultetu za svog štićenika i miljenika Sufflaya. Kostrenčić nadalje tvrdi kako Smičiklas ipak nije mogao preboljeti ranu što mu je zadao "labilni i neuravnoteženi" Sufflay, iako je i dalje silno cijenio njegovu nadarenost.

13 Sve se to zbivalo u razdoblju između 1903. i 1905. godine. 10 Arhiv HAZU, Ostavština T. Smičiklasa, Korespondencija. 11 T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 2, Zagreb 1904, str. V, XII-XIV, XX, XXI. 12 M. Kostrenčić, nav. dj., str. 55. 13 M. Kostrenčić, nav. dj., str. 52-54. 136