ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)
Strana - 102
M. Kukuljica, Novine u pravnom reguliranju zaštite audiovizualnog gradiva... Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 101-113 Obilježavanje stote obljetnice filma, koja se proslavlja na razne načine širom svijeta tijekom 1995. i 1996., navelo je Komisiju eksperata za film Vijeća Europe da kao svoj doprinos ovoj proslavi izrade novi nacrt Konvencije za zaštitu europskog audiovizualnog naslijeđa i budući da je definitivan tekst ove Konvencije poslan na uvid nacionalnim odborima za film zemalja koje su potpisale Sporazum o kulturnoj suradnji s Vijećem Europe, prilika je da ovaj dokument prokomentiramo, jer u njemu se nastoje po prvi put iznaći pravna rješenja, doduše na razini preporuke, za reguliranje i zaštitu novih medija. Budući da je područje audiovizualne građe i audiovizualne tehnologije vrlo široko, u ovom napisu zadržat ću se na razmatranju problema adekvatnog pravnog reguliranja trajnog čuvanja i zaštite filmskih zapisa ili video zapisa, budući da su oni u svakodnevnoj uporabi, a nove tehnologije poput digitalne, tek će uskoro biti u primjeni, pa će tek nakon određenog vremena i stečenih iskustava biti moguće zauzeti određenije stajalište glede njihovog trajnog čuvanja i zaštite. I. Nedefinirana temeljna pitanja nacionalne kinematografije 1. Stoje to filmsko djelo od nacionalnog značaja? Filmsko gradivo najvećim dijelom nastaje, posebice u malim zemljama, izravnim sufinanciranjem od strane države bilo preko fondova za kulturu, ministarstva za kulturu, često uz sudjelovanje nacionalne televizije, a rjeđe, što ovisi o umijeću filmskoga redatelja i producenta i uz pomoć inozemnih sufinancijera. U Republici Firvatskoj tek 1994. godine realiziranje prvi projekt (dugometražni igrani film Nausikaja) financiran privatnim sredstvima od redatelja filma, glumaca i ostalih sudionika, a tek pri obradi filma u financiranje se uključilo i Ministarstvo kulture. Hrvatska televizija već duži niz godina ulazi u financiranje novih projekata dugometražnih igranih filmova, ali najčešće s ciljem da bi na taj način došla do televizijskih serija, jer je potpuno zastala prava televizijska produkcija tv drama i drugih televizijskih vrsta. To je često škodilo mnogim filmskim djelima, jer su nastajala iz drugačije osmišljenih dramaturških cjelina (tv serija) iako, gledajući s distance, uglavnom su dugometražni igrani filmovi zbog zgusnute dramaturgije i preciznosti u iznošenju priče s estetskog stajališta ostvarili bolje rezultate od istoimenih serija. Posljednjih godina pojavili su se i pojedini dugometražni igrani filmovi, koji su većinom ili u cijelosti sufinancirani sredstvima iz inozemstva, a to je onda pretpostavljalo da u tim filmovima glavne uloge imaju strani glumci i snimljeni su na engleskom jeziku. 102
