ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)
Strana - 103
M. Kukuljica, Novine u pravnom reguliranju zaštite audiovizualnog gradiva... Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 101-113 U zakonima pojedinih kinematografija uvijek se vrlo precizno, posebno kod koprodukcija zbog obujma sufinanciranja od strane države, određuje stoje nacionalno filmsko djelo. Na primjer, u talijanskom zakonu iz 1965. godine u članku 4, preduvjeti da bi filmsko djelo dobilo biljeg nacionalnog filmskog djela su: daje proizvedeno u Italiji, da je producent sa sjedištem u Italiji, sadržaj filmskog djela mora biti u vezi s poviješću ili suvremenim zbivanjima Italije, redatelj Talijan, dvije trećine glavnih uloga moraju imati talijanski glumci, tri četvrtine sporednih uloga talijanski glumci, tri četvrtine umjetničkog kadra (scenograf, kostimograf, direktor fotografije i slično) mora imati talijansko državljanstvo, a tehnička ekipa i oprema u cijelosti moraju biti iz određenog filmskog poduzeća u Italiji. Originalna verzija filma mora biti na talijanskom jeziku. Čak i tereni i studiji u kojima se realiziraju pojedina filmska djela moraju sa 70% sudjelovati u realizaciji filmskog djela. Puno elastičnije iskustvo pravno je formulirano u Zakonu o kinematografiji Austrije koji je donesen u studenom 1980. godine. U tom zakonu precizirano je da producent, redatelj i ostali umjetnički kadar moraju biti iz Austrije, sadržaj i obrada filma mora odražavati specifičnost austrijske povijesti ili suvremenosti, ali glumci i jezik nisu uvjet (ne moraju biti na njemačkom), a postoji elastičnost i u pogledu lokacija, tj. film se, ukoliko to scenarij zahtijeva, može snimati i u inozemstvu. U Španjolskoj je ovu materiju regulirala Ministarska uredba iz 1983. u kojoj se inzistira da producent, redatelj, autor scenarija i glazbe moraju biti Španjolci, a tehnička i umjetnička ekipa s 80% mora biti sastavljena od državljana Španjolske. Ostali elementi nisu precizirani. Budući da u našoj zakonskoj regulativi nema nikakvih odrednica, trebat će ozbiljno razmisliti i pronaći pravu mjeru u utvrđivanju koje bitne sastavnice čine određeno filmsko djelo djelom od nacionalnog značaja. Dakle, otvorenim ostaje pitanje da li obveza da producent i redatelj te dio umjetničkog kadra bude iz Hrvatske, kao i da film bude na hrvatskom jeziku, nisu elementi koji se mogu tako lako zaobići u stvaranju filma koji ima značaj hrvatskog filmskog ostvarenja. Treba imati na umu da je Vijeće Europe vrlo oštro kritiziralo zatvorenost i kriterije koje su Talijani nametnuli u svom zakonu, pa će i prijem Republike Hrvatske u Vijeće Europe, gdje se inzistira na koprodukcijama tj. povezivanju dvije ili tri zemlje u realizaciji pojedinih filmskih djela, vjerojatno nametnuti možda i nešto drugačije kriterije. Ovaj problem važan je za arhivske djelatnike i zato mu posvećujem toliku pažnju, jer za pojedina filmska djela u ovom trenutku vrlo je teško odrediti da li su djela od nacionalnog značenja, a to pretpostavlja i niz obveza producenta prema Hrvatskoj kinoteci (kao nacionalnom filmskom arhivu). 103
