ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)
Strana - 225
0. Tadin, Osobni fond generala Stjepana Sarkotića. Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 221-262 Bosne i Hercegovine te Dalmacije činilo gotovo presudnim za opstanak Monarhije. Zbog razilaženja u mišljenju, do konačnog zaključka na tom sastanku, pa ni kasnije, nije došlo. 7 Još početkom 1918. u Puli, a ubrzo zatim i u Boki kotorskoj (1-3. 2. 1918) izbio je ustanak mornara (mnogonacionalna Austro-Ugarska u malom) i upozorio na neizvjesnu sudbinu Monarhije. U gušenju tog ustanka "general Sarkotić dao je uputu za potapanje pobunjenih brodova, ako ne uspije uvođenje reda i discipline". 8 Nešto kasnije, u travnju 1918. primio je Sarkotić kao posljednje novo zaduženje vojno zapovjedništvo nad Crnom Gorom, odnosno u njegovu je nadležnost došla vojna operativa, dok je Clam-Martinic kao vojni guverner Crne Gore i dalje vršio vojnu upravu. Podsjećajući da vremena ima sve manje, u ljeto i početkom jeseni 1918. šalje Sarkotić u Beč nekoliko izvještaja i poruka koje se odnose na političke prilike u Bosni i Hercegovini i na njihovo rješavanje. Jedan od posljednjih razgovora o tome vodio je u rujnu s barunom Tiszom, koji je s ugarske strane došao ocijeniti situaciju na licu mjesta, ali bez pozitivnih rezultata. Raspad Austro-Ugarske Monarhije koji je uslijedio krajem listopada 1918. razriješio je S. Sarkotića svih njegovih dužnosti i ovlaštenja. Ovlast Zemaljskog upravitelja predao je 1. 11.1918. Narodnom vijeću u Sarajevu, a 6. 11. predao je svoju dužnost Zapovijedajućeg generala za Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju. Nakon hapšenja u Brodu (premda je imao urednu propusnicu novih vlasti iz Sarajeva), odakle je namjeravao otputovati u Beč, Sarkotić je sproveden u Zagreb, a Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, na upit iz Zagreba, donio je odluku da se on "konfinira u Zagrebu", i "da se na nj pazi do svršetka Mirovne konferencije!". Kasnije je Odbor obaviješten "daje Sarkotiću dan jednomjesečni dopust da može otputovati u Beč, a odande se vratiti na svoje imanje u Slavoniji i nastaniti se u Zagrebu sve do svršetka pregovora o mim", kako navodi Krizman. 9 Iz ostale literature samo površno saznajemo da je Sarkotić u Zagrebu izbjegao jednom atentatu, ali ne doznajemo kako i kada je konačno otputovao u Beč, gdje ostaje sve do smrti. Tamo je 1927. primio austrijsko (a nakon priključenja Austrije Njemačkoj, automatski i njemačko) državljanstvo i navodno si tako osigurao isplatu mirovine. U Beču je bio na čelu hrvatskih emigranata, pristaša Starčevićeve politike, koji su već 1919. uspostavili vezu s političarima Hrvatske stranke prava i formirali Hrvatski emigrantski revolucionarni komitet. 10 U austrijskom tisku se Sarkotić (1919-1929, kako zaključujemo iz rukopisne 7 B. Krizman, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, str. 22-25. 8 Pomorska enciklopedija, sv. 1, "Boka Kotorska, Pobuna mornara", str. 400-402. 9 B. Krizman, nav. dj., str. 145-146. 10 B. Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb 1986, str. 239. 225
