ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)
Strana - 102
M. Kukuljica, Vrednovanje i kriteriji za izlučivanje i trajnu pohranu... Arh. vjesn., god. 37(1994) str. 101-114 zemalja, još naglašenija je potreba čuvanja sve proizvedene filmske građe. Zašto? Pored navedenih dokumentarnih i namjenskih filmova, čak i dugometražni igrani filmovi, osim što svjedoče o razini kinematografije u umjetničkom i estetskom pogledu, s vremenom također poprimaju i sve više dobivaju značenje i vrijednost dokumentarnog prikazivanja života, posebice ako su snimani u autentičnim ambijentima. Nije čudno što poznati hrvatski film Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika iz 1970. godine, budući daje rekonstruirao način života u Zagrebu prije rata (npr. cijela sekvenca odlaska samoborčekom u Samobor, sekvenca zbivanja u Maksimiru, život na Gornjem gradu i si.), današnja publika doživljava kao dokument o načinu života u Zagrebu u prijeratnom razdoblju. To se može reći i za veliki broj drugih dugometražnih igranih filmova domaće i strane produkcije, pa nije začudna čuvena izreka francuskog redatelja Jeana Luca Godarda da ne postoji granica između igranog i dokumentarnog. Tko je taj koji bi mogao odlučiti da se izluče npr. manje pretenciozni filmovi, kao što su reklamni ili namjenski filmovi o Plivi i tvornici Kraš, kad su ti filmovi također filmski dokumenti tehnološke razine tih poznatih tvornica, a istodobno i pokazatelj dosegnute razine hrvatske kinematografije u tim podvrstama filma. I. Kriteriji za izlučivanje i trajnu pohranu filmske građe Koliko je osjetljivo pitanje izlučivanja filmske građe, a time neminovno i njezino vrednovanja, govori podatak daje Hrvatska kinoteka tek početkom 1990, dakle nakon 11 godina svoga rada i stečenog iskustva, uz korištenje iskustava mnogih drugih zemalja, odlučila izraditi Kriterije za preuzimanje i čuvanje filmske građe. Ponudila ih je filmskim producentima na razmatranje, oni su usvojeni i primjenjuju se od 15. svibnja 1990. U navedenim Kriterijima precizno je utvrđeno što se trajno čuva u Hrvatskoj kinoteci, a što se nakon određenih godina čuvanja izlučuje zbog tehnoloških razloga ili činjenice da su prikupljeni svi originalni izvorni materijali. Naprimjer, izlučivanje se provodi, kad je o domaćem filmu riječ, na dijelu filmske građe koja s vremenom postaje s tehnološkog stajališta nepotreban "balast", kod dugometražnog igranog filma riječ je o tzv. klapama, tj. ponavljanjima određenih kadrova. Trajno se ne čuvaju ni restovi radne kopije (montaže) ni restovi negativa (košare). Hrvatska kinoteka čuva radnu kopiju filma do trenutka dok ne dobije tonsku kopiju ili originalni izvorni materijal, a potom nema svrhe čuvati radnu kopiju jer joj nedostaje komponenta zvuka. Međutim, pri tome treba biti jako oprezan i sačuvati one kadrove koji nisu ušli u film i to iz više razloga. U filmu Ludi dani Nikole Babica iz 1977. cenzura je izbacila pet minuta filma. Tek nakon novih društvenih promjena redatelj Nikola Babić mogao je pokazati u javnosti integralnu verziju filma s navedenih pet minuta, koji su izuzetno politički obojeni i značajni za dramaturšku cjelinu filmskog djela. Filmski redatelji (iako se filmsko djelo kad je dovršeno smatra zauvijek dovršenim), u rjeđim slučajevima zbog komercijalnih razloga znaju iz filmova raditi mini tv-serije ili 102
