ARHIVSKI VJESNIK 36. (ZAGREB, 1993.)

Strana - 151

I. Karaman, Heraldika i historiografski mitovi... Arh. vjesn., god. 36 (1993) str. 149-158 Bitna je odlika takvih teritorijalnih heraldičkih sustava srednjovjekovnoga porijekla, što su svojom heraldičkom simbolikom u suštini ponajvećma su­kladni povijesnoj stvarnosti, glede opsega ili dosega prostorne moći vladaoca koji ih oblikuje i ističe. A upravo ova sukladnost heraldičke simbolike s odgova­rajućom povijesnom stvarnošću predstavlja opću karakteristiku i temeljni krite­rij izvornoga srednjovjekovnog grbovlja. Nasuprot tome, kod raznovrsnih dinastičko-teritorijalnih ili državno-te­ritorijalnih heraldičkih sustava što se - osobito na slavenskom Jugu - javljaju od ranoga novog vijeka (poput onih iz grbovnika obitelji Ohmučevića ili Pavla Rittera Vitezovića), bitnu odliku i vrijednost predstavlja upravo pot­puna nesukladnost njihove integralne heraldičke simbolike s tadašnjom povijesnom stvarnošću. Poticaj i svrha oblikovanja takvih neoheraldičkih sustava ne leže u simboličkom označavanju postojećih (stvarnih) dinastičkih/državnih prostor­nih sklopova - nego, naprotiv, u simboličkom označavanju takvih željenih (a nestvarnih) sklopova. Stoga je i združeno (ili međusobno povezano) grbovno znakovlje kod mnogobrojnih novovjekovnih teritorijalnih neoheraldiČkih su­stava na slavenskom Jugu uvijek simbolički iskaz određenih (uglavnom inte­lektualnih, ali i realpolitičkih) programskih ideja - određenih protonacionalnih, nacionalnih ili pseudonacionalnih integracijskih ideologija. Objašnjenje za to valja tražiti u tadašnjim zbivanjima na južnoslaven­skom prostoru, gdje je nezadrživo nadiranje turskih/osmanskih osvajača uz­rokovalo gotovo posvemašnji rasap srednjovjekovnih državnih i društvenih struktura. U težnji ka njihovoj reintegraciji, oslanjali su se domaći (napose hrvatski) realni politički faktori uglavnom na živu i trajno prisutnu državno­pravno-teritorijalnu tradiciju i (barem djelomični) kontinuitet vlastitoga sred­njovjekovlja. No, domaći krugovi humanističke inteligencije (bez stvarnih mo­gućnosti neposrednoga političkoga djelovanja u onovremenom društvu) često su skloni svoju realpolitičku nemoć nadoknađivati snagom i širinom imagina­cije na razini takvih ideloških programa, kojima nedostaje bitno izravno upo­rište u vlastitoj efikasnoj državnopravno-teritorijalnoj tradiciji srednjovjekov­lja. Zanimljivo je ustanoviti kako upravo ova dva primjera ranonovovjekov­nih ideologiziranih neoheraldiČkih sustava, što ih prikazuje knjiga Ive Banca »Grbovi - bilježi identiteta«, naročito ukazuju na čestu povezanost takvih sustava s jednim složenim, mnogoznačnim, proturječnim terminološko-kon­ceptualnim korpusom koji svoje ishodište i uporište nalazi u starovjekovnoj ili antičkoj prisutnosti Ilira (kao narodnosne zajednice) ili Ilirika (kao pro­storne zajednice) na našem tlu. Upotreba tzv. ilirske/iliričke tradicije kod ovdje razmatranih grbovnika dvojako se vezuje uz njihove ideologizirane neoheraldičke sustave: s jedne strane, vezuje se s povijesnoga gledišta, putem tekstualnoga sadržaja koji do­nosi tzv. ilirskoliliričko nazivlje - i to pretežno u funkciji sinonima za južno­slavensku cjelokupnost (shvaćenu bilo u tobožnjem svehrvatskom ili u tobož­njem svesrpskom smislu); s druge strane, vezuje se s heraldičkoga gledišta, putem grbovnoga sadržaja koji donosi tzv. ilirskoliliričko grbovno znakovlje (polumjesec i zvijezdu) - i to kao adekvatni simbolički biljeg iste južnosla­venske/svehrvatske/svesrpske cjelokupnosti. 151

Next

/
  • Elrendezés
  • Igazítás
  • Forgatás
Oldalképek
Tartalom