ARHIVSKI VJESNIK 36. (ZAGREB, 1993.)

Strana - 110

J. Barbarie, Neke odredbe Vinodolskog zakona... Arh. vjesn., god. 36 (1993) str. 99-116 3. Procesno pravo a) Sud se nakon podignute tužbe obično vodi pred dvorom. Zločin se dokazuje svjedocima, a ako ih nema, dokazuje se zakletvom pred porotnicima. Više članova Vinodolskog zakona govori o dokaznom postupku

52

. Da li je bilo lako osloboditi se optužbe i ostati čist pred zakonom? Premda tako izgleda, čini se da u praksi nije bilo baš tako. Osumnjičeni je morao birati porotnike u određenom krugu, čini se među rodbinom

53

. Kad ih ondje nije mogao pronaći u dovoljnom broju, osumnjičeni je davao prisegu pred porotnicima toliko puta koliko mu je porotnika nedostajalo, a što je zavisilo od težine zločina za koji je bio osumnjičen. Budući da je prisega jedno od najsnažnijih sredstava u dokaznom postupku, krivokletstvo se najoštrije kažnjavalo. Krivokletnik je za lažno svjedočanstvo davao vola ili 8 libara, a optuženi se u svemu solobađao. Krivokletnik nije više smio biti svjedok, osim ako mu je to dozvolio knez. U dokaznom postupku morao je baš sve dokazati, inače je bio kažnjen

54

. Krivokletstvo se oštro kažnjavalo i u drugim sredinama. Godine 1174. Split donosi zakon o svjedočenju žena i o kaznama za muškarce koji su davali lažnu prisegu. Za valjano svjedočanstvo dovoljna su bila dva ili tri svjedoka, dok su se u Vinodolu tražila tvojica svjedoka. Ipak, ako bi neki muškarac bio uhvaćen u otvorenom krivokletstvu, ih mu se naknadno dokazalo da je lažno svjedočio, nije više mogao biti primljen za svjedoka i nije mogao dati prisegu ni za sebe ni za druge. U Vinodolu je krivokletnik to mogao učiniti, ah uz posebno kneževo dopuštenje. Istom zgodom Split također odlučuje: ako je zbog neke krađe nekom čovjeku naređeno da položi zakletvu, onaj koji je zakletvu dao, imao je ovlaštenje uzeti po svojoj volji porotnike

55

. O prisizanju na sudu i pozivanju na Vinodolski zakon obilna se grada nalazi u Acta Croatica. Tako, primjerice, u sporu između Ledenica i Novigrada godine 1309. zbog posjeda, Ledeničani nisu dah zakletvu na koju ih je sud obvezao

56

. Poklanjajući hreljinskim fratrima sjenokošu, u darovnici se veli: »Andrij kanta tu senokoš po zakonu vinodolskom«

57

. A u pravnoimovinskom sporu između Bakra i Hreljina naređena je također rota od 12 žitelja Bakra, međutim: »Rečeni Hrilane stase i čekaše ondi dokle zvezde nebeske pokazaše se, po običaiu zakona vinodolskoga«

58

. »Čekati do zalaska sunca« prastari je hrvatski običaj. Vijeće umoljenih godine 1462. na molbu grada Šibenika donosi ovu odluku: budući da je dužnost onih koji upravljaju gradovima sprečavati i zabranjivati grijehe koji vrlo lako mogu izazvati srdžbu božju, kršćani najviše moraju oduravati krivokletstvo kojim se izobličuje pravednost što ima 52 Vinodolski zakon čl. 9, 10, 52, 56, 68 itd. 53 L. MARGETIĆ, Iz vinodolske prošlosti, 151-152. 54 Vinodolski zakon čl. 52. 55 CD II 135, 138-139. 56 Šurmin, Acta Croatica 8, 74-75. 57 Isti 37, 104-105. 58 Isti 80, 146-150. 110