ARHIVSKI VJESNIK 36. (ZAGREB, 1993.)

Strana - 111

J. Barbarie, Neke odredbe Vinodolskog zakona... Arh. vjesn., god. 36 (1993) str. 99-116 ostati neokaljana; a što je još odvratnije, njom se niječe vjera u Krista. U posljednje je vrijeme sve više zločestih i pokvarenih ljudi koji su odbacili čast i poštivanje Boga, dah se potkupiti novcem ih obećanjima, pa su upali u zlo. Kad im se to dokaže, ne smije ih se kazniti manjom kaznom nego odsijecanjem jezika tako da ne mogu više govoriti

59

. Čini se da je upravo vjera razlog oštrih kazni za krivokletstvo. Srednji je vijek naime bio veoma pobožan, pa se ovakvo jedno zlo htjelo iskorijeniti oštrim kaznama. Smatralo se naime da je izvrtanje istine nijekanje Boga i vjere u Krista. Novigradski zbornik običajnog prava u čl. 6 veli: »Isto tako po običaju nije vjerodostojan nijedan čovjek, ako bi bio u jednoj od ovih krivica: prva je krivica ova: koji ubije čovjeka; druga je: koji se nađe da se krivo zakleo nije vjerodostojan po običaju; treća je krivica: koji je krivo svjedočio nije vjerodostojan; četvrta je krivica: koji je lupež nije vjerodostojan; peta je krivica: radi krive sodžbine; takvi nisu vjerodostojni, osim sa zakletvenicima zvanim porotnicima, i kakva je šteta ili sumnja protiv toga, takve treba dati porotnike, katkada manje, a katkada više prema vrsti štete«

60

. U čl. 11. istoga Zbornika kaže se: Isto tako nije vjerodostojan svoj za svoga ni drug za druga

61

. b) Po Vinodolskom je zakonu žena imala pravo svjedočenja na sudu. Uvjet je bio da bude na dobru glasu, da nema drugih svjedoka i da se vodi spor između žene i žene

62

. Iz čl. 20. moglo bi se zaključiti da je žena mogla svjedočiti i u sporovima koji su se vodili medu muškarcima, ali nije mogla svjedočiti u korist vlastitoga muža. Split pak godine 1174. donosi ovaj zaključak među drugim odredbama procesnog prava: odsada pa ubuduće nijedna žena ne može biti uzeta za svjedoka, a ako bi bila predložena, valja je kao svjedoka odbaciti

63

. Dubrovnik pak godine 1275. vodi spor zbog jednoga konja s jednim svojim građaninom. Žena navodnog vlasnika konja, pozvana da dadne izjavu i posvjedoči, sudskim istražiteljima ovako odgovara: »Recite gospodinu knezu i sucima da sam ja žena i ne znam što trebam odgovoriti. Moj će brat Dobroslav mjesto mene odgovoriti«. Dobroslav mjesto svoje sestre ovako odgovara: »Moja sestra je žena. Ona se razumije samo u vreteno i preslicu, u trgovinu se ništa ne razumije. Kad se vrati njezin muž, on će odgovoriti svakomu tko ga što upita, prema običaju grada Dubrovnika. A što se konja tiče, moja se sestra u to ne miješa«

64

. c) Čini se da će način postupanja sa zločincima na otoku Rabu, o čemu imamo dokumenat iz godine 1234, umnogome pomoći u pronalaženju okvira u koje bi valjalo smjestiti pojedine odredbe Vinodolskoga zakona i drugih običajnih zakona u ostalim krajevima. Premda bi svaka točka odredbe o postupku sa zločincima na Rabu trebala biti prokomentirana posebice, sma59 J. BARBARIĆ - J. KOLANOVIĆ, Diplomatarium Sibenicense 145, 311-312. 60 M. BARADA, Starohrvatska seoska zajednica. Dodatak, str. 165. 61 Isti, str. 165. 62 Vinodolski zakon čl. 18. 63 CD II 135, 138-139. 64 CD VI 98, 110-111. 111