ARHIVSKI VJESNIK 36. (ZAGREB, 1993.)
Strana - 105
J. Barbarie, Neke odredbe Vinodolskog zakona... Arh. vjesn., god. 36 (1993) str. 99-116 U već spomenutom uređenju odnosa između ivanovaca i podložnika u Čičanu godine 1293. za ubojstvo sugrađanina ubojica će platiti 100 pensa (najvjerojatnije) nasljednicima ubijenoga, a meštru ivanovaca pet pensa. Isto će toliko za ubojstvo platiti i stranac. Ako ubojica nađe zaklon i spas u samostanu, meštar ga nije dužan izručiti njegovim progoniteljima zbog opasnosti od prolijevanja krvi. Dapače, meštar će ga prema svojim mogućnostima štititi sve dok stranke ne postignu nagodbu. Ako meštrovo posredovanje prilikom nagodbe ne uspije, pustit će ubojicu da ode nakon što primi od njega jednu marku. Sve dok se ubojica ne sporazumi sa svojim progoniteljima, nitko ne smije dirati njegova dobra niti uznemirivati njegove zakonske nasljednike 20 . Godine 1301. dolazi do potpisivanja ugovora između Dubrovačke republike i srpskoga kralja Milutina, kojim se ugovorom reguliraju međusobni odnosi i rješavaju sporovi što mogu nastati između srpskih i dubrovačkih građana 21 . Međutim, tim ugovorom nije bio riješen slučaj ubojstva. Stoga se Dubrovnik obraća venecijanskom duždu i traži dopuštenje da smije postupati po srpskom običaju. Srpski, naime, kralj Stefan Uroš II Milutin, u slučaju da Srbin ubije Dubrovčanina, ne daje smaknuti svoga podanika, nego ubojica za počinjeni zločin plaća 500 perpera, dok u Dubrovniku kneževa naredba propisuje »oko za oko, zub za zub«, tj. ako netko nekoga ubije i sâm mora umrijeti. Dužd odgovara da Dubrovnik pošalje poslanstvo kralju Milutinu i pokuša mu rastumačiti kako svaki, božanski i ljudski zakon, naređuju da ima umrijeti onaj koji ubije drugoga i da je to praksa posvuda u svijetu. Neka mu Dubrovčani predlože, a to je ugodno Bogu i ljudima, da i on u svrhu pravednosti dadne smaknuti svakog svoga podložnika koji ubije dubrovačkog građanina, kao što će i Dubrovnik smaknuti svoga građanina koji počini ubojstvo srpskog podložnika. Ako srpski kralj na to pristane, neka se provodi ta praksa. A ako srpski kralj ne bude zadovoljan takvim dijeljenjem pravednosti, nego poželi sačuvati običaj o plaćanju 500 perpera za ubojstvo, tada Dubrovnik može prihvatiti srpski običaj i naplaćivati naknadu za ubojstvo, a može se držati i svoga zakona. Ako bi Dubrovnik prihvatio srpski običaj, tada dužd suspendira izvršavanje zakona koji vlada za slučaj ubojstva u Dubrovniku 22 . Ako se ubojstvo dogodi na području Zagrebačke biskupije, ubojica na temelju isprave zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića iz godine 1316. plaća arhidakonu jednu marku. Ako se naknada novčane kazne od ubojice može postići putem suda, ili putem nagodbe s rodbinom ubijenoga, tada se arhiđakonsko pravo ostvaruje putem jamaca koji sahranjuju ubijenoga, ili zaloga. Ako je ubojica pobjegao, arhiđakon ne može ostvariti svoje pravo putem jamaca, osim kad se naknadno ostvari plaćanje naknade odnosno kazne za ubojstvo. Ako zemaljski gospodar zaplijeni dobra ubojice koji je pobjegao, tada se od tih dobara isplaćuje i arhiđakonsko pravo, kada sudac ili koja druga nadležna ličnost primoraju ubojičine nasljednike da dadnu novCD VII 113, 133-135. CD VIII 19, 21-22. CD VIII 143, 154-155. 105
