ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 22

Hodimir Sirotković. Organizacija Sabora Hrvatske i Slavonije u nagodbenom razdoblju (1868-1918). Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992). 35-36. str. 21-30 Za vrijeme rata, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske donio je 24. siječnja 1942. zakonsku odredbu o Hrvatskom državnom saboru, po kojoj je on sam imenovao saborske zastupnike. Taj se Sabor NDH sastao na tri kratka zasjedanja tokom 1942., a u prosincu te godine.bio je raspušten. U partizanskoj Hrvatskoj osnovan je 1. ožujka 1943. u ličkom selu Ponori Inicijativni odbor hrvatskog revolucionarnog sabora (ZAVNOH-a), koji je za vrijeme rata održao tri zasjedanja. Na trećem zasjedanju u Topuskom (8-9. svibnja 1944.), ZAVNOH se konstituirao kao nosilac suvereniteta "naroda i države Hrvatske kao ravnopravne federalne jedinice Demokratske Federativne Jugoslavije". Nakon završetka rata Sabor Narodne Republike Hrvatske postao je jednodomni organ vrhovne državne vlasti u toj Republici. Kasnije je, Ustavom 1963. proglašen Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, koji je doživio više preobrazbi u pogledu broja njegovih domova i njegovih nadležnosti. U svibnju 1990. nakon provedenih prvih poslijeratnih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, bio je organiziran prvi višestranački Sabor Republike Hrvatske. Organizacijska shema (tri doma) ostala je još uvijek jednaka, dok se nakon završetka rata, na temelju propisa Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. ne promijeni organizacija u dvodomni sabor (Zastupnički dom i Županijski dom). Iz povijesti Hrvatskog Sabora izabrali smo ovdje za analizu organizaciju rada Sabora Kraljevine Hrvatske i Slavonije (skraćeno Banske Hrvatske) za vrijeme trajanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, koja je kao ustavni akt hrvatske državne autonomije bila na snazi od 1868-1918., dakle punih 50 godina. Kraljevina Hrvatska i Slavonija obuhvaćala je u to vrijeme tek polovinu zemalja iz sadašnjeg državnog okvira Republike Hrvatske. Kraljevina Dalmacija, markgrofija Istra, grad i luka Rijeka, te Međimurje nalazili su se u to vrijeme u drugim državnopravnim okvirima Austro-Ugarske Monarhije. 1. Organizacija Sabora Hrvatsko-ugarskom nagodbom od 1868. bile su utvrđene dvije kategorije državnih poslova: autonomni poslovi Hrvatske i zajednički poslovi s Ugarskom. Kao autonomni poslovi Hrvatske proglašeni su: cjelokupna unutrašnja uprava zemlje, pravosuđe, prosvjeta i kultura i vjerska pitanja. Ti su poslovi spadali u isključivu nadležnost autonomnih organa Hrvatske: Sabora, bana, i Zemaljske vlade. Međutim, predsjednika hrvatske Zemaljske vlade (bana) postavljao je kralj, na prijedlog zajedničkog ugarskog ministra predsjednika. Ovaj je propis Nagodbe imao teških političkih posljedica za ustavni položaj Hrvatske, jer su na položaj hrvatskog bana mogli doći samo ljudi koji su uživali povjerenje dvora i ugarske vlade. Ustavna praksa Hrvatske toga razdoblja nije poznavala mogućnost izglasavanja nepovjerenja banu i Zemaljskoj vladi u Saboru. Njihova odgovornost praktički se usmjerila samo u pravcu njihove krivično-pravne odgovornosti za dokazanu povredu propisa Nagodbe i pozitivnih zakona zemlje, što je propisanom ustavnom procedurom bilo teško provesti. Hrvatski sabor bio je u tom razdoblju zakonodavno tijelo za autonomne poslove zemlje, ali ne i pravi parlament. 22