ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 23

Hodimir Sirotković. Organizacija Sabora Hrvatske i Slavonije u nagodbenom razdoblju (1868-1918). Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992). 35-36. str. 21-30 U ovom radu analizirat ćemo detaljnije organizaciju Hrvatskog sabora u cjelokupnom pedesetogodišnjem nagodbenom razdoblju. Saborska organizacija temeljila se na zakonskom članku II:1870. i na četiri njegove naknadne dopune i izmjene. Zakonski period Sabora, tj. vrijeme na koje se Sabor bira, bio je ustanovljen na tri godine. Novelom 1887. zakonski saborski period produljen je na pet godina, ukoliko vladar ne raspusti Sabor i prije isteka toga roka. U slučaju raspuštanja Sabora novi se Sabor ima sastati najkasnije u roku od tri mjeseca nakon dekreta o raspuštanju prijašnjeg sabora. Sabor otvara osobno kralj ili od kralja "za taj čin napose imenovan namjesnik". To je po pravilu bio ban kao kraljevski komesar ad hoc. Ovim se propisom htio istaknuti poseban državnopravni položaj Hrvatskog sabora. U drugim pokrajinskim saborima Monarhije nije bilo takvog pozitivnog zakonskog propisa na temelju kojega bi kralj morao otvoriti sabor. Kralj je ovlašten i na odgodu Sabora. Ustavna posljedica te odgode bila je da Sabor ne može nastaviti svojim sjednicama sve dok to kralj ne dopusti posebnim reskriptom. Kruna je to ustavno ovlašenje više puta zloupotrijebila kao sredstvo političkog pritiska na "nepokorne" sabore. Istom cilju služilo je i vladarevo ustavno pravo raspuštanja sabora. Prema hrvatskoj ustavnoj praksi kralj je mogao raspustiti sabor u svako doba, uz jedini uvjet da reskript o raspuštanju sadrži i raspis novih izbora, te da se novi sabor mora sastati najkasnije tri mjeseca iza raspuštanja prijašnjeg sabora. U ustavnoj praksi nagodbenog razdoblja nalazimo niz primjera zloupotrebe ovog vladareva ustavnog ovlaštenja. Hrvatski sabor toga doba sastavljen je od izabranih zastupnika i virilista (tj. banskih pozvanika). U zakonu iz 1870. ne spominju se krajiški zastupnici (jer tada Vojna krajina još nije bila inkorporirana Banskoj Hrvatskoj), pa se brojčani odnos virilnih članova i izabranih zastupnika kreće u tom razdoblju u omjeru 67 izabranih prema 48 virilista, što je u tadašnjem odnosu stranačkih snaga bio veoma značajan elemenat političkog pritiska. Virilno pravo glasa u Saboru imali su tada: a) nadbiskup zagrebački, mitropolit i srpski patrijarh u Karlovcima, svi katolički dijecezanski biskupi i pravoslavni vladike, te prior vranski; b) veliki župani i župan turopoljski; c) muški članovi kneževskih (2 obitelji), grofovskih (13 obitelji) i barunskih (7 obitelji) koji su preko svojih članova i dotle uživali pravo glasa u Saboru. Članovi tih velikaških obitelji morali su navršiti 24. godinu života, trebali su "poznavati" hrvatski jezik i na području Hrvatske ili Slavonije imati vlasništvo takvog zemljišnog posjeda za koji su plaćali zemljarinsko-kućarinski porez u najmanjem iznosu od 1.000 austrijskih forinti, što je u ono vrijeme bila velika suma. Virilisti, međutim, nisu svojim brojem smjeli preći polovinu broja izabranih zastupnika. Tek nakon pripojenja Vojne krajine 1881. dolazi u Sabor još 35 krajiških narodnih zastupnika, pa je Sabor tada imao ukupno 112 biranih zastupnika. Ban Khuen Héderváry je novelom zakona o uređenju 23