ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 158

Fedor Moačanin, Organizacijske strukture Vojne krajine do sredine 18. st. Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992), 35-36, str. 157-163 vojničko stanovništvo na svom vlastitom posjedu i dao mu privilegije. U vojnom ga je pogledu podvrgao zapovjedniku Hrvatske krajine, ali ga i pored privilegija nije izdvojio iz kranjske jurisdikcije. 3) Istom u 17. st. dotada izgrađena struktura vojnih komandi pružit će organizacijski okvir za novonaseljeno vojničko stanovništvo, kao i za formiranje posebnog teritorija, ako ne de iure, a ono de facto, odvojenog od Hrvatske. Pretvaranje vojnih komandi u teritorije odrazilo se i na Žumberak. pa se to područje odvojilo od Kranjske. Jedino je Banska krajina zadržala karakter iz prošlog stoljeća. 4) 18. stoljeće donosi proširenje krajiškog područja na novoosvojene krajeve sa znatnim razlikama u organizacijskoj strukturi u pojedinim dijelovima Vojne krajine. Nakon brojnih, manje ili više neuspjelih pokušaja, osnovno uskladenje organizacijske strukture različitih područja Vojne krajine bit će postignuto formiranjem regimenti i potpunom militarizacijom cjelokupnog krajiškog života tek sredinom ovog stoljeća, no to je već tema drugog priloga. Formiranje Vojne krajine kao trajne vojničke institucije nije teklo po nekom unaprijed utvrđenom planu, nego se krajiška organizacija razvijala prema potrebi trenutka. Vojska je u prvo vrijeme unajmljivana na određeni broj mjeseci i postavljana u utvrde u kojima je u danom času bila najpotrebnija. Veliki broj utvrđenih gradova branili su njihovi gospodari sami, nekoji uz financijsku pomoć vladara (češće obećanu, nego realiziranu). Ekonomski upropašteni turskim provalama ili odlaskom stanovništva u sigurnije krajeve, plemići su se sve više odricali obrane svojih utvrđenih gradova prepuštajući kralju brigu o njima. U početku su kraljeve krajiške utvrde bile grupirane u dvije vojne komande, Senjsku i Bihaćku kapetaniju. Svaka od njih obuhvaćala je i veći broj manjih utvrda. Tijekom 16. st. organizirane su u Hrvatskoj Ogulinska i Hrastovićka kapetanija, a na području Kranjske Žumberačka kapetanija, vojnoorganizacijski povezana s krajiškom organizacijom u Hrvatskoj. U području Slavonije, do sredine 16. st., nije bilo stalnih sjedišta vojnih komandi, nego je kraljeva vojska, po potrebi i uz privolu slavonskih staleža, smještana povremeno u neke od utvrđenih gradova. Kao prva u Slavoniji nastala je Koprivnička kapetanija kada je kralj oduzeo Kegleviću utvrđenja Đurđevac, Prodavić (danas Virje) i Koprivnicu i koncem 1548. imenovao zajedničkog kapetana za sve tri utvrde. Negdje do 1558. dospio je Ivanić u kraljeve ruke, a otprilike u to vrijeme i Križevci. Do kraja stoljeća kapetanije su se grupirale ovako: od Jadrana do Kupe, zajedno sa Žumberkom, formirale su Hrvatsku s Primorskom krajinom (osim Bihaćke i Hrastovičke kapetanije koje su 1592. propale). Primorska krajina nije imala posebnog vrhovnog zapovjednika, nego su njome zapovijedali vrhovni zapovjednici Hrvatske krajine (od 1579. sa sjedištem u Karlovcu). Po "gospodinu generalu karlovačkom" dobila je Hrvatska krajina naziv Karlovački generalat. Od okolice Karlovca do Ivanića protezala se Pokupska ili Banska krajina, gdje su utvrde branili banski vojnici i vojska Kraljevine, odnosno zagrebačkog Kaptola (u Sisku). Od Ivanića do Drave prostirala se Slavonska krajina. Zapovjednici te krajine imali su od 1595. sjedište u varaždinskoj tvrđi, pa je ta krajina po "gospodinu generalu varaždinskom" nazvana Varaždinskim generalatom, 158