ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 147

Rainer Egger, Dvorsko ratno vijeće i Ministarstvo rata kao središnji upravni organi Vojne krajine. Arhivski vjesnik, 34-35 (1991-1992), 35-36, str. 139-155 No, konkurencija različitih ustanova glede uprave Krajine postajala je sve više neodrživa. Žalba hrvatskog bana Ivana grofa Palffya na Unutrašnjoaustrijsko dvorsko ratno vijeće nagnala je u ožujku 1704. godine predsjednika Bečkog dvorskog ratnog vijeća Princa Eugena da u jednoj predstavci na cara iznese cjelokupnu problematiku uz oštru kritiku iste: "Ovom prilikom smatra Dvorsko ratno vijeće prijeko potrebnim ponizno ponoviti kako je u slučaju neprijateljske opasnosti ili ratne operacije nemoguće situaciju održati s dvije potpuno samostalne ratne ustanove uz dužno poštovanje prema unutrašnjoaustrijskim zemljama. Ovo, Dvorsko ratno vijeće ne iznosi zbog želje da time poveća svoj autoritet, nego samo zbog vjernog mara za službu prema Vašem carskom Veličanstvu, pogotovo što činjenice govore same za sebe, a i jasno su vidljive posljedice za opću službu koje su iz toga proizašle, nadalje i stoga što Unutrašnjoaustrijsko ratno vijeće, što je za žaliti, najčešće postavlja takove generale i časnike koji, kako se čuje, ne poznaju svoj zanat, te u slučaju potrebe samo stvaraju sramotu, ruglo i štetu, konfuziju u komandiranju i ostalim situacijama " 21. ožujka 1704. godine car Leopold je na to odlučio: "Slažem se sa svim iznesenim, a što se tiče nereda zbog dvije ratne ustanove o tome će se iz osnova razmisliti, te zatim treba donijeti pravi lijek za to."

25 . Carska odluka koja bi slijedila zamisao princa Eugena, morala je pričekati još neko vrijeme. 5. lipnja 1705. godine odredio je Leopoldov sin i nasljednik, car Josip I. da Unutrašnjoaustrijsko dvorsko ratno vijeće neće više biti podređeno Dvorskoj kancelariji, nego isključivo carskom Dvorskom ratnom vijeću, a njegov djelokrug ograničen je na savjetodavnu djelatnost bečkih središnjih organa i lokalnu upravu Unutrašnje Austrije i krajiških zemalja.

26 Uskoro je i nadležnost Dvorske komore prešla na Dvorsko ratno vijeće: 1709. uprava nad vojnim skladištima, 1711. uprava nad grofovijama Lika, Krbava i Zvonigrad (?). Uskoro je i utvrda Freiburg u Breisgau, a time i vojni poslovi Prednje Austrije, došla pod vlast Bečkog dvorskog ratnog vijeća, te je time ova dvorska institucija postala jedina vojna središnja ustanova za sve habsburške zemlje.

27 Ovo spajanje djelokruga odrazilo se u kancelariji Bečkog dvorskog ratnog vijeća u uspostavi, doduše kratkotrajnoj, jedne posebne referade za poslove unutrašnjoaustrijske vojske koju je od 1710. do 1714. godine vodio dvorski ratni vijećnik Carl Locher von Lindenhein, a zatim Franz Pozzo Edler auf Hartenegg.

28 Ova referada uspostavljena je uz već postojeće četiri "expediture" Dvorskog ratnog vijeća: 1) za javne poslove i poslove koji se tiču vojske u nasljednim zemljama izuzev one u Ugarskoj i Erdelju; 2) u Hungaricis et Turcicis; 3) u artiljeriji; 4) u pravosuđu; 25 KA, HKR 1704 Exp. Marz 626. 26 KA, HKR 1705 Exp. Juni 419; ÖZV 1/3, br. 40A, str. 49. 27 KA, HKR 1705 Exp. Juli 352: "tako da bi sve vojno u svim mojim zemljama prema donijetoj rezoluciji prešlo pod Dvorsko ratno vijeće". 28 ÖZV I, str. 261. 147