ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)
Strana - 145
Rainer Egger, Dvorsko ratno vijeće i Ministarstvo rata kao središnji upravni organi Vojne krajine. Arhivski vjesnik, 34-35 (1991-1992), 35-36, str. 139-155 Preseljenje dvora u Beč rezultiralo je inače i "uredovnim" označavanjem zemalja Štajerske, Koruške i Kranjske kao "Unutrašnja Austrija", jer je 9. svibnja 1620. godine car Ferdinand II. naredio da se vlada i komora u Grazu ubuduće kao "unutrašnjoaustrijska vlada, komora i vijeće, za razliku od bečkih koji se kao i do sada kao donjoaustrijska vlada, komora i vijeće trebaju nazivati i pisati." 19 Samostalnost unutrašnjoaustrijskih vlasti ostala je dakle netaknuta, no tajno vijeće u Grazu steklo je jaki utjecaj u vojnim pitanjima. Određene poteškoće javile su se i unutar samih staleža, jer su Koruška i Kranjska željele biti u pitanjima svojih kontingenata i financijskih sredstava podređene caru, a ne štajerskim staležima. Već 1619. godine izišla je jedna uredba (koja se nije održala) za "Tajno vijeće koje je preostalo" u Grazu, a koje je 1639. godine pod Ferdinandom III. ponovo obnovljeno. Oni - tajni vijećnici - trebali su zajedno s Unutrašnjoaustrijskim dvorskim ratnim vijećem u slučaju opasnosti voditi brigu o obrani od smrtnog neprijatelja; prilikom imenovanja komandnih položaja na granici trebali su tajni vijećnici pored Dvorskog ratnog vijeća dostavljati i svoje odgovarajuće prijedloge, iz čega je gotovo automatski proistekla konkurencija ovih ustanova. 20 Za ustavno-pravni položaj granice odlučujuća su bila "Statuta Valachorum" (Vlaške privilegije) odobrena 5. listopada 1630. godine u kojima je Ferdinand II. zajamčio graničarima položaj slobodnih seljaka i oslobođenje od tlake. Oni su, pak, zato podređeni vojnoj upravi, te podliježu obvezi vojne službe. Ugarski odnosno Hrvatski sabor izgubio je time svaki upliv na granično područje, koje se sada de facto našlo pod uplivom skupština unutrašnjoaustrijskih zemalja. Tek sredinom 18. stoljeća izgubile su ove skupštine svoj utjecaj na granici, koja je tada postala dio vojske i bila podređena Dvorskom ratnom vijeću u Beču kao vojnoj središnjoj upravi svih habsburških zemalja. Usprkos ugarskim prosvjedima održalo se ovo ustavno pravno proturječje. Možda je to slučaj, no od ovog vremena u urudžbenim zapisnicima Bečkog dvorskog ratnog vijeća nalazimo redovno natuknicu "Granitzen", kasnije još razrađenu na Slavonsku i Hrvatsku krajinu. To bi, pak, moglo ukazivati na svakako povećan interes bečkog dvora za krajiške poslove. Daljnji razvoj Bečkog dvorskog ratnog vijeća nastavio se Uredbom koju je 10. veljače 1650. godine donio od cara Ferdinanda III. novoizabrani njegov predsjednik Wenzel knez Lobkowitz. 21 Nadograđujući se na prvu Uredbu iz 1556. godine zahtijevano je da članovi Vijeća moraju stalno biti prisutni na dvoru, oni, pak, koji se nalaze u krajiškoj službi i stoga stvarno tamo borave ne mogu biti članovi kolegija. Jednom tjedno trebao se održati sastanak s Dvorskom komorom, čiji je utjecaj na vojne poslove iz gore spomenutih razloga bio izvanredno velik. Za interno djelovanje ove dvorske službe posebno je važno ukazati na činjenicu da je svaki dvorski ratni 19 Thiel, AÖG 105, str. 59. 20 Thiel. AÖG 111, str. 520. 21 ÖZV 1/2, br. 33A, str. 534-537; KA, KzlA. IXa-7. 145
