ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 129

Ivan Pederin, Organi Austrijskog nadzora nad tiskom u Dalmaciji poslije 1848. Arhivski vjesnik, 34-35 (1991-1992), 35-36, str. 121-138 uređivao "Avvisatore dalmato" i prevodio članke na hrvatski, stvarajući na taj način civilizacijsko nazivlje, tužio se na odbitke i niske honorare 8. siječnja 1869. (515 IX

2

/2 28), a 26. listopada 1870. (521 IX 2

/2 175) u pismu Namjesništvu tužio se da se u "Awisatore dalmato" pojavíjuju članci, koji nisu njegovi, a nisu ni dobri, ističući sve teškoće prevođenja na iezik koji se još razvija. Te godine je (prema konceptu bez nadnevka, 521 2

/2 1667) nađen urednik u osobi Nikole Katnića iz Budve. On je išao u gimnaziju u Zadru, studirao je pravo u Grazu, bio suplentom u Šibeniku, te je dobro poznavao politička pitanja i oba jezika u Dalmaciji. Osim brige za vladin list vlast nadzire i opozicijsku periodiku pa ministar unutarnjih poslova traži pismom od 17. ožujka 1871. od namjesnika podmaršala i prvog tajnog savjetnika baruna Gavrila Rodica (527 I

X 2/l 947) da ga redovito izvješćuje o držanju dalmatinske periodike i o tome tko čita, koliko i što, također i o postupcima državnog odvjetnika protiv prekršitelja zakona o tisku. Rodić nije bio osobito pouzdan ni osobito dosljedan, pa mu je ministar unutarnjih poslova u pismu od 6. svibnja 1875. (557 I

X 2/1 793) zamjerio površnost i tražio više budnosti. Odnos države prema tisku sad je postao stroži, a organ nadležan za taj nadzor sad se zove "Presspolizei" i nalazi se u Beču. Ministar unutarnjih poslova ponovno zamjera Rodicu 17. studenog 1875. (558 I

X 2/1 2608) što se u nekim listovima pojavljuju članci koji se ne zabranjuju, a trebali bi se zabraniti. Osim uloge službenog lista "Awisatore dalmato" vlast sada želi neposredniji nadzor nad opozicijskim novinstvom. No "Awisatore" slabo napreduje. Iako je naklada od 1870. porasla sa 100 na 300 primjeraka, urednik Nikola Katnić dao je 25. svibnja 1875. otkaz (558 IX

2

/1 1376) da bi postao odvjetnikom u Drnišu. Tužio se na slabu plaću za koju je morao osim uredničkih poslova voditi još i administraciju pa čak raditi korekture. Novim urednikom postao je Josip Tončić. Vlast je u prijestolnici uvijek imala svoj časopis od povjerenja i to je stavljala do znanja namjesnicima, upućujući ih, da iz tih časopisa preuzimaju članke. No kad je 1875. vlast iz financijskih razloga prekinula odnose sa državi bliskim časopisom "Internationale Correspondenz" Gustava Lukenbachera, ministar predsjednik je pismom od 16. veljače 1875. (558 I

X 2/2 234) to priopćio Rodi

ću jer je vjerovao da će taj časopis i dalje izlaziti, ali da će se neprijateljski držati prema vladi. Uskoro je Georg Bösel pokrenuo u Beču časopis "Politische Correspondenz" orijentiran u smislu službenog zemaljskog lista ("offizielle Landeszeitung") s litografijama pa je ministar predsjednik to priopćio Rodiću 28. srpnja 1875. (558 I

X 2/2 1518) da bi iz njega preuzimao službene vijesti i izvješća iz Reichsrata. Većina austrijskih listova više se zanimala za zbivanja u Parizu, Berlinu i Londonu, nego u tuzemstvu ponajviše zato što u Beču nitko nije znao brojne jezike Carevine. No ovaj list bavit će se u prvom redu pitanjima mjesnih stranaka i njihovim odnosom prema Beču, pa će Namjesništvo morati u tom smislu izvješćivati novi list i slati mu članke iz mjesnog novinstva. Vlastita zemlja u sve većoj mjeri postaje junakom novinstva, politike, gospodarstva i to neće ostati bez odraza u književnosti i bez veze s pedagoškim i odgojnim držanjem realizma. U 129