ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 90

Ivo Ficović, Dubrovačko kazalište u doba francuske okupacije. Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 87—93. prvoj polovici 1809, od siječnja do travnja. Sačuvani su i troškovnici. Budući je ovo kazalište zamišljeno kao značajni objekt francuske epohe, o njegovoj je izgradnji posebno vodio računa Marmont. Po njemu se ovo kazalište nazivlje: Théâtre ducal (Teatro ducale) — Vojvodsko kazalište. Naime, 1. 3. 1808, Napoleon je Marmontu dodijelio nasljednu titulu: Vojvoda od Raguse. Ovaj prostor je služio svojoj svrsi sve do požara 1817. Nakon toga kazališne predstave se održavaju u kući Vlada Gučetića u Zuzerinoj ulici. Novo kazalište je izgrađeno od 1860.—1864. na mjestu stare vijećnice i Orsana. To je današnje kazalište »Marina Držića«, odnosno nekadašnje Bondino. Unutrašnjost prvog kazališta u Orsanu, kazališta u Zuzerinoj ulici i Bondinog obrađena je u literaturi. Međutim, izgled Marmontovog teatra do sada nije opisan. Uporedo s uređivanjem novog kazališnog prostora išla je i akcija angažiranja kazališne trupe i uređenja prostora za njezin smještaj u Dubrovniku. Nastavilo se s ranijom tradicijom, koja je prevladavala osobito u drugoj polovici 18. st. kada su u kazališnom životu Dubrovnika glavnu riječ imale talijanske profesionalne glumačke družine. Tako je i sada trupa »La società di Virtuosi« s impresariom Girolamom Donatiem iz Zadra u Dubrovnik. Zbog ratnih prilika kasnili su s dolaskom, a 17. ožujka 1809. upućen im je brod iz Dubrovnika da ih prihvati u Stonu. Dolazak i smještaj družine u Dubrovniku financirao je Marmont. Tadašnji vršilac dužnosti načelnika dubrovačke općine, Sabo Đorđić, morao je nadzirati uređenje Fontica-žitnice u prostor za smještaj kazališne trupe. Prva predstava u novom kazalištu održana je 8. travnja. U izvorima se spominju samo dva naslova od cijelog repertoara te sezone: Pamela nubile i Teresa e Claudio. Nakon predstave često se igrala lutrija: četvrtina prihoda je pripadala trupi, a tri četvrtine su odvajane za dubrovačku sirotinju. Publika nije bila disciplinirana, za vrijeme predstave dobacivala je glumcima i zamorila. Zbog toga je općinski redar stavio oglas na vrata kazališta koji je opominjao publiku na dolično ponašanje. Sâm Marmont je od družine naručio 20 predstava, a za četiri naslova je posebno želio da se ne izvode dok on ne stigne u Dubrovnik. To su: Le convenienze teatrali, La scelta délia sposa, II matrimonio segreto i L'amico dell'uomo. Pristup na te predstave mora biti besplatan. Garagninu je Marmont dao posebne upute o organiziranju besplatnih predstava. Za njih će se slati pozivi. 70 ulaznica je Garagnin direktno dijelio, a ostale je općinska uprava dijelila stanovništvu, kako bi »svatko mogao uživati u zabavi koju priređuje Vojvoda od Raguse«. Uspjesi Napoleonove vojske saopćavali su se s pozornice i obilježavali posebnim svečanostima u teatru. Teatro ducale-taj najvažniji Marmontov projekt u Dubrovniku-postao je centar javnog života. Vjerojatno ima dosta istiDaljim planovima, koji nisu nikada realizirani, trebalo je probijanjem zidova proširiti prostor u ložama, a konstrukcija novog stubišta i ulaza odvojila bi Dvor (rezidenciju Marmonta) od teatra. 90