ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 88

Ivo Ficović, Dubrovačko kazalište u doba francuske okupacije. Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 87—93. dubrovačkom liceju predaje novi predmet: »ilirski« jezik. Prvi put u povijesti hrvatski jezik postaje školski predmet. Iste godine ravnatelj liceja, Francesco Maria Appendini, izdaje gramatiku »ilirskog« jezika. Knjiga je posvećena Marmontu koji je bio njezin inicijator i financijski pomogao njezino izdavanje. U gramatici se Appendini, polazeći od dubrovačkih izvora, bavi štokavskim narječjem koje će kasnije postati norma književnog jezika. Naš istaknuti lingvist, Milan Rešetar, smatra da je Appendinijeva gramatika »možda najbolja među starijim gramatikama našeg jezika«. Doživjela je u Dubrovniku još dva izdanja: 1828. i 1839. U dubrovačkoj tiskari Francesca Martecchinia, gdje i Appendinieva gram tika, štampan je 1810. završni dio Stulli jevog rječnika. Taj treći dio, podijeljen u dva sveska s ukupno 1700 stranica, objavljen je pod naslovom: Vocabolario italiano-illirico-latino. Marmont je pomogao Joakimu Stulliju da ovaj »najveći rječnik u pvijesti naše starije leksikografije« sretno privede kraju. 1808. dodijelio mu je 100 dubrovačkih dukata i ujedno odredio da mu se svake godine iz općinske blagajne isplati 300 dubrovačkih dukata za troškove oko »Vocabolaria«. Uvođenje hrvatskog jezika kao školskog predmeta, izdavanje Appendinieve gramatike i Stullijevog rječnika značajni su događaji naše kulturne povijesti. Predstavnici francuske vlasti ove događaje iniciraju, podržavaju i financijski pomažu. Kazališna tradicija u Dubrovniku je vrlo stara. Njezini počeci se gube u prošlosti, u okrilju crkvenih obreda i svečanosti. Kasnijeg datuma su profane predstave pod vedrim nebom ili u palačama plemića i bogatih pučana. Priređivale su se prigodom blagdana ili obiteljskih svečanosti. Izvodile su ih domaće družine koje su se okupljale i njegovale ovu vrstu zabave. Strane družine nisu bile rijetki gosti. Kazališna zgrada, iako je kazališni život intenzivan, ne postoji u Dubrovniku do konca 17. stoljeća. Odlukom vlade 1682. staro spremište brodova, Orsan, adaptira se u prostor za predstave. Ovaj prvi dubrovački teatar trajao je preko 100 godina dok ga, 1806, francuske okupacione vlasti nisu pretvorile u vojnu pekaru. Pretvarajući kazalište u pekaru Francuzi nisu ni pomišljali da dokinu kazališni život u Dubrovniku. Naprotiv, Marmont je baš novim kazalištem htio obilježiti svoju epohu i zato je tražio jedan reprezentativan prostor u gradu. Konačno, kada je 31. 1. 1808. donio dekret o ukidanju Dubrovačke Republike, lijepa dvorana u gotičkoj palači Velikog vijeća gubi svoju izvornu namjenu i Marmont odlučuje nju pretvoriti u kazalište. Radovi na njezinom preuređenju počeli su koncem siječnja 1809.' Dvorana je bila duga 80 stopa (nešto više od 26 m) i visoka 25 stopa (8,25 m). Širina od 30 stopa (nešto ispod 10 m) nije bila baš idealna za novu namjenu. U prostoriji ovih dimenzija trebalo je postaviti scenu, 3 Historijski arhiv Dubrovnik, Aota gallica, 1809., fasc. I, nir. 328: Mémoire sur les travaux du théâtre, 11. 6. 1809. 88