ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 120

Recenzije i prikazi. Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 111—128. Najveći dio knjige zaprema III poglavlje: »Posebni del — analitični Inventar» podijeljeno u četiri odjeljka, i to A. Kranjska: Črnomeij, Kamnik, Kočevje, Kostanjevica, Kranj, Krško, Ljubljana, Lož, Metlika, Mokronog, Novo mesto, Radovljica, Škofja Loka, Višnja gora, B. Slovenska Štajerska: Brezice, Celje, Ljutomer, Maribor, Ormož, Pilštajn, Ptuj, Radgona, Sevnica, Slovenj Grades, Slavenska Bistrica, Vojnik, Žalec. C. Koruška: Beljak, Breze, Celovec, Pliberk, Št. Vid, Velikovec, Železna Kalpa. D. Primorska i Istra: Čedad, Gorica, Koper, Piran, Trst. U poglavlju »Gradivo« govori se o natpisima na pečatima i iznosi se kronologija proučenih pečata po mjestima i trgovištima, a u slijedećem poglavlju »Sistematični del — analiza gradiva« o građi za povijest tretiranih pečata, njihovoj starosti, upotrebi na listinama, vrstama pečata, tipičnim pečatnjacima, obliku i veličini pečata, daje pregled veličine pečata, opisuje materijal za pečaćenje, govori o tekstovima i likovima odnosno figurama na pečatima i prezentira starost sačuvanih slovenskih pečata za 13. 14. i 15. stoljeće te pregled najstarijih gradskih pečata u Austriji po poznatom ustrijskom sfragističaru Pferschy. U šestom poglvlju autor iznosi ukratko rezultate istraživanja: 1. Sfragistika, 2. Heraldika, 3. Diplomatika, 4, Povijest gradskih uprava, 5. Povijest umjetničke izrade pečata sve to kao naznaku i eventualnu skicu za buduću razradu. Otorepec u završnom sedmom poglavlju daje pregled glavne korištene literature, kratice, bilješke (čak 1606), kazalo po mjestima, dosta opširan rezime na njemačkom jeziku i u nekoliko redova redaka završnu napomenu. Ilustrativni materijal je pomno izabran, a objavljene slike pečata osim iz domaćih arhivskih fondova i dosad objavljene literature još su iz Štajerskog državnog arhiva u Grazu, Koruškog državnog arhiva u Celovcu te Dvorskog i državnog arhiva, u Beču. Prema autorovim istraživanjima vrijedno je usporediti, što je za domaću sfragistitu od posebnog povijesnog interesa, da je najstariji pečat u Sloveniji (Piran, 1228. g.) stariji od pečata najstarijih gradskih pečata u Austriji (Krems, 1250. g. — Beč, 1255. g.). Po istraživanjima Bože Otorepeca dvanaest slovenskih mjesta i trgovišta imalo je svoje pečate u 13. stoljeću: Piran (1228), Beljak (a. 1240. b. 1282), Breze (1265), Velikovec (1267), Maribor <1271), Ptuj (1273), Ljubljana (1280), Št. Vid (1279), Kostanjevica (1286), Celovec (1287), Slovenska Bistrica (1297) i Radgona (1299). O najstarijem slovenskom pečatu iz Pirana i nekim srednjovjekovnim piranskim pečatima navodi: »Kar se tiče napisa na manjem srednjeveškem pečatu Pirana, moremo po omembah iz 1228. in 1251/69. sklepiti, da je bil morda (tekst na pečatu — opsaka MG) SIGILLUM COMUNIS PIRANI, ali pa SIGILLUS COMUNITATIS PIRANI po primeru iz 1270. Štednja varianta je bolj ver Jena, kajti ohranjeni pečat Pirana iz druge polovice 16. stole tj a ina napis: t SIGILLVM COMVNITATIS PIRANI. Okrogli pečat premera ok. 32 mm ima poleg napisa v tepih majuskulnih kapitalnih crtah kot pečatno podObo sv. Jurja na konju, ki z dolgim kopjem ubija na tleh ležečega zmaja. Najstarejši znani primer je na testamentu od 23. VII. 1599. najlepši pa na treh testamentih iz 1607. v Mestnem arhivu v Piranu.« Premda malo, ali potrebno je istaknuti, da se u slovenskoj sfragičkoj literaturi o povijesti umjetnosti pečatoslovlja govori prvi puta, a što svjedoči o nužnosti šireg i dubljeg znanstvenog istraživanja ove teme, ne samo u Sloveniji nego i u drugim našim republikama. Stoga je važno i navesti ovih nekoliko rečenica: Kar se tiče pomena mestnih pečatov s stališča zgodovine umetnosti je manje med prvimi opozoril že Melly, temeljiteje pa se z nimi ukvarjal Kletter v svojem dein o umetnosti v avstrijskem pečatu. Njegovo težišče je bilo razumljivo na umetniško bolj dovršenih pečatih cerkvenih in višjih svetnih krogov. Od naših mestnih pečatov je obširneje obravnaval ptujski pečat 120