ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)
Strana - 121
Recenzije i prikazi. Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 111—123. iz 13. stoletja, od ostalih pa pečate Celovca, Velikovca, Ljubljane, Maribora in Kamnika. S primerjavo stilnih elemantov je datira! ptuj Ski pečat v prvo polovico ali sredu 13. stoletja. Seveda bi bilo potrebno tudi ostale mestne pečate podrobnoj e obravnavati z umetnostnozgodovinskog stališča, saj je nedvoumno, da so bili izdelki umetnostne obrti, katerih umetnostna vrednost je podvsem v vsebini pečatne podobe, njeni ikonografski izoblikovanosti in umetnostni obliki.« Obrada grbova mjesta i .trgovišta slabija je strana ove knjige. U heraldici, osobito sa znanstvenog stanovišta, sfragistika, iako često isključivo heraldičko vrelo, nije pouzdan temelj ni za sam sadržaj grba, a još manje za druge grbovne elemente obično zbog nepreciznosti pečatoresca, eventualnog neadekvatnog predloška i još niza drugih razloga. Zato grboslovci izbjegavaju u načelu na temelju pečata donositi konačne zaključke. Vjerojatno je autor ovo heraldičko načelo izgubio iz vida kada je konstatirao: »Na pečatu Kopra iz 13. stoletja je pečatorezac izpolnil prazen prostor ob osrednjem stolpu z zastavama, ki sta iz stopa izobešeni na vsako stran. Pečat Kamnika ima v praznem prostoru ob stolpu na levi strani zvezdo, na desni pa polmesec, ki veljata za značilna dodatka na ogrskih pa tudi hrvaš kih pečati tako Zagreba iz 14. in Varaždina iz 15. stoletja. Podobno je na pečatu Ormoža iz 14. stoletja.« O grbovima Kopra (Capodistria — Kozjeg otoka) u nas se nije mnogo pisalo. U heraldici susjedne Italije mnogo više. No, bez sumnje prvi je grb Kopra i uopće Istre u štitu kao heraldički elemenat imao kozu. O kozama kao bogatstvu Istre pisao je još Plinije Stariji navodeći da po dugim vlaknima ove koze, čije je runo pogodno za duge ogrtače, uspješno na tržištu konkurira portugalskim i irskim kozama. Zapravo simbol koze u koparskom i istarskom grbu naš je najstariji grbovni znak, čije podrijetlo treba tražiti u predheraldičko doba. Pokraj toga Kopar je u svojoj povijesti imao više grbova. Tako je početkom ovog stoljeća talijanski amater j heraldičar Carlo Baxa ostavio u svom »Tršćansko-istarskom blasonariju« (do sada neobjavljenom) zaista neuobičajen grb Kopra: u ovalnom štitu žensku glavu oko koje je obavijeno bogato ukrašeno pokrivalo. Naime, nužno je podvući da je vrlo upitna konstatacija da su u koparskom grbu iz 13. stoljeća zastave samo zato da bi pečatorezac ispunio prazan prostor na grbu. Još je problematičnije tumačenje heraldičkih elemenata polumjeseca i zvijezde u grbu Kamnika iz oko 1309. g. Malo se zna da je najstariji hrvatski grb u štitu imao polumjesec i šestokraku zvijezdu. Ovi elementi hrvatskog grba kovani su na prvim hrvatskim novcima, tzv. hrvatskim frizikaticima, za vrijeme vladavine hercega Andrije (1196—1204), kasnije ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. Stare hrvatske i slavenske legende imaju dosta prihvatljivo tumačenje tih simbola. Ukratko, slavenska plemena donijela su ih iz pradomovine. Otuda su se polumjesec i zvijezda pojavljivali u grbovima gradova, pa i Kamnika, Ormoža, Zagreba, Varaždina. Zato je vjerojatno da nemaju ni ugarsko ni hrvatsko podrijetlo već prije svega slavensko. Božo Otorepec svojom knjigom učinio je na znanstvenom sagledavanju sfragistike i keraldike u Sloveniji i Jugoslaviji, iako za buduće drugo izdanje svoje knjige mora popuniti još neke praznine (srednjovjekovni pečat Metlike za koji tvrdi da ga nije našao nalazi se u u numizmatičkoj zbirci Narodnog muzeja u Ljubljani) i upotpuniti heraldička tumačenja na nivou sadašnjeg razvoja saznanja o heraldici, velik posao. Ispunio je »bjelinu« u prošlosti slovenskog naroda, a time zadužio ne samo slovensku već i jugoslavensku historiografiju. Marijan Grakalić 121
