ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)
Strana - 104
Stjepan Antoljak, Miho Barada (1889—1989). Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str, 95—110. (didići)«. Zato mu je »suvišno govoriti o plemstvu u doba narodnih vladara« itd. Sasma usput mu je članak Zadar prema Mlečanima od XII do XV stoljeća (Alma Mater Croatica VII, Zagreb 1944) te mah članak: Važnost osnutka zagrebačke biskupije (Kulturno-poviestni zbornik zagrebačke nadbiskupije u spomen 850. godišnjice osnutka I, Zagreb 1944, 1—4), u kome piše da je Ladislav »bez sudjelovanja Rima, sam na svoju ruku«, osnovao »g. 1094. (negdje između druge polovice 1093. i prve polovice 1095.) Zagrebačku biskupiju«, ukazujući na značaj toga čina za hrvatski narod. Zatim su slijedile sve značajnije i zapaženije B a rad i ne rasprave, radovi, pa i knjige do njegove smrti. To su u prvom redu Trogirski spomenici I/l —2, II /1 (MSHSM 44—46, Zagreb 1948, 1950, 1951) koje je pronašao, kako smo već rekli, ispisao i tiskao. U izdanju Splitskog književnog kruga objavljen je god. i posljednji svezak koji je za tisak bio priredio Barada. To su izvori koji zasada sežu od 1263—1299. i odnose se na 13. stoljeće, a u njima ima vrlo važnih onomastiakih i topononiastičkih podataka za navedeno razdoblje hrvatske povijesti i prošlosti Trogira. Vrijedna pažnje mu je i radnja Dalmatia Superior (Rad JAZU 27Ö, Zagreb 1949, 13—113) u kojoj raspravlja o tom nazivu kroz stoljeća i koji se javlja u raznim oblicima, a upravo te razlike imaju svoj povijesni razlog, te time i važnost. Poslije govori o HSMA i njenim raznim prijepisima u Rimu pa pokušava riješiti neka pitanja u vezi s ovim izvorima iz hrvatske povijesti 10. i 11. stoljeća, kao i datiranje upada cara Samuila u Hrvatsku i Dalmaciju. Zatim slijedi Baradino djelo Hrvatski vlasteoski feudalizam (Djela JAZU 44, Zagreb 1952). Ovo je djelo posvetio jedanaestoj stogodišnjici »prvog hrvatskog pisanog spomenika imena i državnosti svjedočanstva isprave kneza Trpimira izdane u Bijaćima kod Trogira 4. ožujka 852. »On je već u uvodu ovoga djela ukazao da za razdoblje hrvatskog feudalizma ima dovoljno izvora, od kojih su sa područja Hrvatske dva glavna i najvažnija izvora Vinodolski zakon iz god. 1288. i Poljički statut iz 1440. U prvom se odražava »uglavnoim slika hrvatskog feudalnog kneštva«, a u drugom su »sačuvani ostaci društvenog uređenja općeg, staroslavenskog rodovskog uređenja«. Zato je Barada označio »glavne oznake hrvatskog vlasteoskog uređenja u vrijeme cvata feudalizma u Hrvatskoj, a pri tome« mu je poslužio Vinodolski zakon »za osnov«, koji mu je »zakonito i pravo čedo hrvatskog feudalizma« a ne »nekakav strani upljuvaik«. Kako je tekst Vinodolskog zakona »teško razumljiv«, Barada ga je u dodatku svoga djela donio i »u današnjem hrvatskom jeziku uz napomene« sa ciljem da »nešto« doprinese »što boljem razumijevanju V.z.« Poslije objelodanjivanja ovoga Baradinog vrlo zapaženog rada našao se je ponukanim akademik dr Marko Kostrenčić da održi preda104
