ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 100

Stjepan Antoljak, Miho Barada (1889—1989). Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 95—110. 2. Barada, kako se je tek u zrelim godinama počeo baviti hrvatskom poviješću, napisao je u vezi sa svojim istraživanjima u Rimu, obzirom na druge suvremene naše historičare, manji dio radova, zapravo 45 — što radova, radnji, rasprava, prikaza, kritika, članaka i knjiga. Zato je prvi njegov rad i bio mali, pod naslovom O našim običajima »biranja kralja«, gdje zaključuje da se ovdje radi isključivo o folklornom i to općem običaju, a ne o kakvom slavenskom ili čak specijalno hrvatskom (Starohrvatska prosvjeta NS I, Zagreb-Knin 1927, 197—208). No zato je drugi rad već bio obimniji i to je zapravo ona njegova doktorska disertacija: Topografija Porfirogenetove Paganije (Starohrvatska prosvjeta NSII/1-2, Zagreb-Knin 1928), a onda slijedi njegova recenzija knjige Juli j ana Jelenića koga će naslijediti na Teološkom fakultetu Problem dolaska franjevaca u Bosnu (Starohrvatska prosvjeta NS II/ /1—2). U Šišićevom zborniku (1929) objelodanio je Barada pak: Vrijeme smrti i obiteljski odnošaji bana Mladena II (Šišićev zbornik, Zagreb 1929, 167—171).U toj raspravi on je podržao i osnažio mišljenje Šišića kojega je pobijao dr Dane Gruber, da je Mladen II umro prije 1343, jer je, Barada, našao prilikom prepisivanja arhivalija srednjevjekovne komune u Trogiru novu građu koja je i potvrdila točnost Šišićevih navoda. Još u Rimu izradio je veću studiju pod imenom Episcopus Chroatensis. Ta rasprava, koju je napisao već 1928, imala je izaći u Starohrvatskoj prosvjeti, ali kako je ona prestala izlaziti, onda ju je tiskao u »Croatia sacra« C II, Zagreb 1931, 161—215). U njoj se je pozabavio samim nazivom: Episcopus Chroatensis te osnutkom i prvim vremenima opstanka Ninske i Kninske biskupije, analizirajući tom prilikom i pitanje pokrštenja Hrvata te pitanje glagoljice i borbe za samostalnu narodnu crkvu. Tom prilikom je kritički, služeći se izvorima, odbacio na nacionalnom romanticizmu satkane razne »tradicije«, tj. Grgur Ninski se je borio za integritet svoje biskupije, a nije se svađao s ostalim biskupima za glagoljicu, jer upravo oni su bili njeni fautores {ESIH 1932). Svakako, ovo Baradino izlaganje nije se slagalo s upravo tada izašlim radovima Ch. Šegvića i A. Dabinovića sa čijim sadržajem je bio upoznat, ali Barada, kako piše na početku te svoje rasprave makar što je pročitao spomenute radnje, ipak ni u čemu nije našao »shodnim odstupiti« od svoga prvobitnoga sastavka, »što će čitatelj moći uvidjeti«. Zanimajući se usput rukopisom Pavla Đakona, napisao je rad koji je izišao god. 1931. u Splitu pod nazivom Le vicende de manoscritto di Paolo Diacono. U istom gradu objelodanio je 1932 i svoju čuvenu raspravu Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku L, Split 1932, 157—198). U ovoj svojoj novoj vrlo studioznoj raspravi Barada se osvrće na onaj period hrvatske ra100