ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 99

Stjepan Antoljak, Miho Barada (1889—1939). Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 95—110. u Zadru pristao je Barada da formira ondje katedru povijesti, ali uslijed izvjesnog nesporazuma ipak do toga nije došlo. To svjedoči i pismo dra Ivana Grgića, bibliotekara Hsitorijskog arhiva u Zadru, upućeno 5. I. 1957., u kome ga ovaj uvjerava »da postoji ovdje (tj. u Zadru: S. A.) samo žaljenje«, što on »nije došao na ovaj Fakultet i uopće u Zadar« (Antoljak 1979, 171—172) — Još od 1948. kod Barade se je počela javljati hipertonija, a pored toga se je razvijala sve jača mrena na oba oka. Kada se je dao operirati od dra Gardilčića (danas nije među živima: S. A.), jedno oko mu je bilo sasma izgubljeno i vid mu je bio samo djelomično povraćen, što je on krio. No i taj je vid posljednjih godina stao još više slabiti uslijed jakoga tlaka, te je postao sve više razdražljiv i svadljiv i to ga je još više izoliralo od svijeta, a uz to je bio i lično razočaran. Poslije zatražene mirovine odlazi u Seget, gdje najviše boravi, a povremeno dolazi u Zagreb u svoju kuću na Ćernomercu, koju je sa bratom još prije II svj. rata kupio. Kada je početkom srpnja 1957. g. opet došao u Zagreb, ondje je radio na korekturi svoga zadnjega djela Starohrvatska seoska zajednica. Upravo pri obavljanju toga posla iznenada je nastupilo moždano krvarenje i smrt 9. VII. 1957. (Gušić 1960, 144). Petnaest dana prije svoje smrti (25. VI. 1957) napisao mi je u Skopje svoje posljednje pismo, u kome je rekao ovo: »Dragi Toni! Stigao sam u Zagreb oporavljen i smiren, ali sam ovdje nervozan, premda niti sam još koga vidio ni s nekim govorio. Dne 15/6. primio sam na korekturu »Star. seos. Zajednicu« i »Prilozi«, to sam u Segetu obavio i danas vraćam. Tvoju radnju nekako sam u isto doba primio, danas ću sastavit referat i sutra vratit u Skoplje. Što se to tebe uhvatilo? Nemezis prirode! Zato budi miran, ne uzrujavaj se, drži se one tvojih zemljaka: Bog je tako htio! Dobro da ideš u Dubrovnik

... Moj put po Makedoniji, kako mi izgleda, neće se ostvariti. Ja sam putovati nemogu i neću ... U Segetu sam radio Polj. (Poljički: S. A.) st. Ide rad glatko i brzo kako se nisam ni nadao. Jacu ovdje ostat do prvih dana kolovoza, a tad ili u Seget ili gdje drugdje, još nisam odlučio. Sad mi ostaj zdravo i veselo. Tvoj plači-da nerečem ono drugo-drug Mijo.« Međutim, već je sve bilo kasno. Barada je sve više slabio i iznenadna smrt omela je u njegovoj 68-godini života sve njegove buduće planove. Vijest o njegovoj iznenadnoj smrti zatekla me je u Dubrovniku gdje sam radio u tamošnjem arhivu. Baradino tijelo preneseno je iz Zagreba i on je sahranjen u Segetu Donjem s lijeve strane seoskog groblja, a ne kod onoga Čempersa blizu mora pri kraju istoga groblja, kako je želio, izjavivši mi ne jedamput da to želi zato da mu more stalno oplakuje noge! 99