ARHIVSKI VJESNIK 32. (ZAGREB, 1989.)
Strana - 70
Vladimir Ibler, Nastanak Ujedinjenih naroda u šepićevim radovima. Arhivski vjesnik, 32/1989. sv. 33, str. 69—72. raznih porijekla (unutrašnjih priprema vlada, međunarodne državne korespondencije, službene i poluslužbene, dokumenata sa samih međudržavnih pregovora, rezultati njihovi sadržani u ugovornim tekstovima, itd.) ali također i dugog niza originalnih autorskih radova, dakle literature koja se na to pitanje odnosi. Kako građa — dokumenti, tako i literatura, svojim obiljem predstavljaju poteškoću u (trijažu, triage) odabiru i svladavanju te mase podataka, velikim dijelom činjenica, ali još većim argumentacja za vlastite stavove, nedokazivih tvrdnji, zahtjeva koji se prezentiraju uz istodobno prezentiranje prijetnji i si. U toj, mislim da se bez pretjerivanja može reći, zbrci suprotstavljenih nastojanja stvaraoca (stvaralaca te Organizacije posve je sigurno da se nije lako snaći. Ta veliki saveznici očigledno jesu saveznici, ali također i nisu — odnosno oni su i antagonisti. Još dok se bore protiv zajedničkog neprijatelja već se bore i međusobno. U takvoj situaciji koja je, kako je to Visinski volio kasnije reći u UN kad su oni počeli djelovati, istodobno i suradnja i borba, postavljaju se pred svakog tko to rađanje Organizacije u borbi i suradnji hoće prikazati, velike zapreke i teškoće. I upravo na prevladavanju tih teškoća pokazuju se šepićeve vrline, njegovo potpuno i sigurno vladanje materijom. Ovdje bi, dakako, bilo promašeno ponavljati šepićevo izlaganje počam od napada Njemačke na Sovjetski Savez u lipnju 1941, preko svih važnih vojnih i diplomatskih događaja i obrata, sve do potpisivanja Povelje 26. VI. 1945, njenog stupanja na snagu, te zaključno do spominjanja Konferencije u Potsdamu (srpanj-kolovoz 1945). Ali, ono što je ovdje moj zadatak i moja dužnost, jest utvrditi kvalitete Šepićevog rada. A to znači, svakako za mene, da mi nije poznat niti jedan znanstveni prikaz stvaranja UN koji bi bio pregledniji i razumljiviji, koji bi nepogrešivo podvukao bitno i presudno, koji bi bio mirnije i objektivnije izložen. Ovaj Šepićev rad je, mislim, sretan spoj odličnog povijesnog rada u koji, međutim, autor unosi svoje osobne karakteristike vrlo objektivnog promatrača samog događanja. Može se govoriti o sreći koja je pala u dio Šepiću, naime da prisustvuje zbivanjima u dvostrukom svojstvu: kao diplomat i kao povjesničar. A u posljednjem času, na Konferenciji u San Franciscu, on je doslovce u najtjesnijoj mogućoj vezi s poviješću. On je vidi, doživljava — au svom radu o kojem je ovdje riječ, on nam izlaže povijest, tj. nastanak UN kao pravi svjedok. U ovoj prilici, naravno, nije moguće ulaziti u sve pojedinosti šepićevih vrlina. Osobno smatram da su od znatne vrijednosti Šepićeva tumačenja odnosa UK + USA prema Sovjetskom Savezu, kao i neslaganja između UK i USA. Jer ono što se u vezi s tim odnosima može naučiti ima trajniju vrijednost; može se koristiti i izvan okvira UN. šepić zapravo, ne znam da li svjesno ili ne — a to i nije važno — pažljivom čitaocu daje lekciju iz diplomatskih odnosa. Zaista je poučno analizirati ono što Šepić kaže o potrebi solidarnosti među saveznicima, uz istodobno postojanje međusobnog nepovjerenja. Solidarnost je neop70
