ARHIVSKI VJESNIK 32. (ZAGREB, 1989.)
Strana - 51
Antun Giron, Dragovan Šepić o talijanskim antifašistima i njihovu odnosu prema pitanju pri- padnosti Istre i Rijeke. Arhivski vjesnik, 32/1989. sv. 33, str. 47—52. ne Šepićeve teze nisu akceptirane u nekim našim novim historiografskim radovima. Osim toga, Šepić je sasvim ispravno upozorio na bitne razlike u stajalištima CLNAI i Odbora nacionalnog oslobođenja za Juli jsku krajinu (Comitato di Liberazione Nazionale per la Venezia Giulia) kako prema pitanju pripadnosti Istre, tako i prema pitanju suradnje s NOP-om. On je, naime, argumentirano ukazao na činjenicu da nepomirljivo stajalište CLNVG prema sjedinjenju Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom nije bilo uvjetovano samo stajalištem građanskih stranaka u njemu, nego i stajalištem rukovodstva Tršćanske federacije KPI. Naime, dok CLNAI prihvaća suradnju s NOP-om uz uvjet da se tijekom rata ne postavlja pitanje granice na područjima s miješanim stanovništvom (ovdje se ne može ulaziti u to što je koja strana podrazumijevala pod »localita nazionaimente miste«), CLNVG upućuje protest upozoravajući CLNAI na »slavensku opasnost«. Tek nakon promjena u rukovodstvu Tršćanske federacije KPI bila je moguća uspostava Koordinacijskog antifašističkog odbora u Trstu, tj. bilo je moguće ostvariti suradnju između KPI i KP Slovenije. To, međutim, nije bio i jedini rezultat promjene stajališta Tršćanske federacije KPI. Ta promjena je izazvala definitivni rascjep između komunista i građanskih stranaka u CLNVG. Naime, dok se komunisti zalažu za prihvaćanje programa NOP-a, predstavnici Demokršćanske stranke, Stranke akcije, Liberalne i Socijalističke stranke sklapaju poseban sporazum o političkoj akciji koja će pridonijeti da Istra ostane u granicama talijanske države. Međutim, ni ta Šepićeva istraživanja nisu u cijelosti akceptirana. Dakako, činjenice koje iznosi nije moguće osporiti, ali se njihova interpretacija zanemaruje, poglavito u talijanskoj historiografiji. Općenito uzevši, stječe se dojam da se Šepićevim radovima o odnosu talijanskih antifašista prema pitanju pripadnosti Istre i Rijeke ne posvećuje dužna pažnja, iako je on tu problematiku cjelovito obuhvatio, a neke njene aspekte, posebno one od međunarodnog značaja, prvi objelodanio. Na nedovoljno korištenje, ili pak nepoznavanje tog dijela Šepićeva historiografskog opusa, ukazuje i neujednačeno obrađena povijest NOB-e Istre, ili pak još uvijek prisutne netočne interpretacije nekih događaja u NOB-i na području zapadne Istre. NOB u sjeverozapadnoj Istri gdje je, iz više uzroka, došao do izražaja utjecaj Tršćanske federacije KPI i CLNVG, a njihove pozicije je Šepić obradio, ostala je neistražena sve do nedavno. Vjerojatno i nije slučajno što se tog posla prihvatio Zavod JAZU u Rijeai, upravo onaj Zavod koji vodi dr. Dragovan Šepić. Njegovi radovi o djelovanju koalicije talijanskih antifašističkih stranaka bili su pri tom od velike pomoći. Sve to svjedoči da Šepićevi radovi o talijanskim antifašistima i njihovu odnosu prema pitanju pripadnosti Istre i Rijeke predstavljaju temelj za upoznavanje te problematike, za njeno daljnje izučavanje i, ikonačno, za kritičko preispitivanje političkih odnosa u Istri i međunarodnih gledišta na problem Istre i Rijeke tijekom drugog svjetskog rata. 51
