ARHIVSKI VJESNIK 32. (ZAGREB, 1989.)
Strana - 38
Miroslav Bertoša, Pogledi D. Sepića na jadranski Iredentizam. Arhivski vjesnik, 32/1989. sv. 33, str. 35—40. voja kapitalizma«, da je širenje tršćanskog »Hinterlanda« otrgnulo slavenske seljake od zemlje, privuklo ih u grad i pretvorilo u građane, obrtnike, trgovce i posjednike, no teze o ulozi Habsburške Monarhije i slavenskih naroda itd. — slijedi nit njegove materijalističke interpretacije, pronalazi i navodi u tekstu njegove ključne riječi i ideje vodilje. Nepogrešivim instinktom lucidnog-historičara pogađa u samu suštinu teksta, upire pogled u najvitalnije Vivanteove postavke i traga za njihovom genezom. Proučavajući korijene Vivanteovih ideja Šepić se retrospektivno vraća do stajališta poznatog arheologa i historičara Piietra Kandlera i tzv. »(tršćanske austrtoMiske historiografije«, ulazi u objašnjavanje političko-ideološke atmosfere onog doba i prati njezine preobrazbe od Otta Bauera do Antonia Labriole, od Leonide Bissolatija i Gaetama Salveminija, sve do Soipia Slatapera, Gianija Stuparicha, Ruggiera Faura-Timeusa, Carla Schiffrera. .. U zgusnutom znanstvenom traktatu Šepić je iznio sumarne opaske na Vivanteovu raspravu i na Vivanteove kritičare. Središnji je problem toga razmatranja ocjena vitalnosti Vivanteovih teza i objašnjenja povijesnih, političkih, ekonomskih i nacionalnih problema Julijske Venecije. Dok, primjerice, Carlo Schiffrer smatra da je knjiga »Irredintismo adriatico« samo historijski dokument o vremenu u kojem je nastala i da ga je dalji tok povijesti u potpunosti demantirao jer »(projicira u prošlost nit koji ne odgovara historijskoj stvarnosti«, 6 Šepić s pravom upozorava da se ne mogu osporiti »točnost Vivanteova prikaza o razvoju iredentizma u Istri i Italiji i njegove ocjene nejasnosti i kontradiktornosti tog pokreta, kao i besperspektivnosti u kojoj se nalazio krajem prošlog i početkom ovog stoljeća«. Po šepiću Vivante je veoma dobro uočio probleme koji su uvjetovali razvoj političkih doktrina pa »kasnije studije nisu mogle opovrgnuti njegovu osnovnu tezu o ovisnosti tršćanske luke o hinterlandu. ..« Vivante je, navodi dalje Šepić, »prvi Talijan koji je naučno obradio historiju nacionalnih odnosa u Julijskoj krajini. Njegov istraživački rad na tom polju, iako otežan zbog njegova nepoznavanja hrvatskog i slovenskog jezika, bio je pionirski ne samo za talijansku već i za našu historiografiju«. 7 Tršćanski je historičar ispravio mnoge predrasude, pogrešne, ali i zlonamjerne tvrdnje, a povijesni razvoj nacionalnih odnosa temeljio na ekonomskim uvjetima života i klasnom suprotstavljanju grupacija koje sudjeluju u preporodnim pokretima. Šepić dobro uočava činjenicu da je Vivante »odgojen u školi austromarksizma i pod utjecajem tada dominantnih socijalističkih koncepcija (...)«, pa je, »kao i ostali austromarksisti vodio računa samo o materijalnim uvjetima i o mehanički shvaćenim 'suprotnim silama' u borbi, zapostavljajući iracionalne, emotivne i idejne elemente koji su bili tako jaki u nacionalnim težnjama za slobodom, nezavisnošću i ujedinje* Carlo Schiffrer, Le origini delV irrédentisme- triestino (1813—1860), Udine 1978, J 158 (Šepić se služio izdanjem iz god. 1937). 7 D. Šepić, Angelo Vivante, n. dj., 103—104. 38
