ARHIVSKI VJESNIK 32. (ZAGREB, 1989.)

Strana - 37

Miroslav Bertoša, Pogledi D, Sepića na jadranski iredentizam. Arhivski vjesnik, 32/1989. sv. 33, str. 35-40. uočio »dugo trajanje« iredentizma pa će god. 1975, u vezi s novom krizom talijansko-jugoslaveniskih odnosa koja je izbila zbog postavljanja ploča na jugoslavenskoj strani granice, napisati temeljitu i argumentiranu raspravu o talijanskom iredentizmu na Jadranu.

3 Zanimljive su i za historiografiju veoma značajne teze koje je Šepić pri tom iznio, tim više što ni u talijanskoj ni u našoj znanosti nema sustavnih analiza iredentističkog pokreta, prikaza društvenih prilika u kojima je on nastao i razvijao se, nema radova o političkim koncepcijama i ličnostima koje su ih zastupale.

.. Iako se u svojem prilogu Šepić ogradio od, kaiko sâm kaže, »(pretenzija da popuni praznine koje se osjećaju u historiografiji o iredentističkom pokretu«, ipak je taj rad ne samo nabijen podacima već i koncipiran kao svojevrsni eruditški i dobro argumentiran i obrazložen uvod u tu kompleksnu problematiku. U tom je smislu karakterističan podnaslov rasprave — »Konstante i transformacije« — kao i postupak interpretacije: autor je na samo 26 stranica sažeo glavne odrednice i temeljne sastavnice toga pokreta talijanske građanske klase — od ideje da se ujedinjenoj Italiji priključe »neoslobođene zemlje« (terre irredente) god. 1866, preko rađanja naziva »iredentizam«, Mazzinijevih i Cavourovih političkih programa do pogleda i bučnih kampanja tršćanskih i istarskih ideologa P. Valussija, C. Combija, S. Bonfiglia.

.. Šepić usporedno prati zbivanja u Italiji, Austro-Ugarskoj (osobito u Trstu i Istri), pa i u Evropi uopće, slijedeći kronologiju političkih tokova i preobrazbi od druge polovice XIX. stoljeća do spomenute krize jugoslavensko-talijanskih odnosa god. 1974. Tezama o »konstantama i preobrazbama«, o »dugom trajanju« i širokom geopolitičkom kontekstu iredentizma prof. Šepić dao je svoj originalni doprinos i postavio temelj daljem proučavanju te pojave, (teko isudbonosno važne za povijest južnoslavenskih naroda, Italije i srednje Evrope. Priloge povijesti iredentizma dopunjuje veoma dobro napisan, znanstveno punokrvan i vitalan članak o Angelu Vivanteu,

4 tršćanskom publicistu i historičaru, socijalistu, nesretniku hereditarno opterećenom ludilom, samoubojici i vizionaru, čije djelo »Irredintismo adriatico« (izašlo 1912)

s odolijeva zubu vremena i prkosi političkim promjenama već gotovo sedam desetljeća. Šepićeve su teze, nesumnjivo, izvorne, nastale u konfrontaciji i interakciji s proučavanjem dokumenata i vlastitim proživljavanjima jedne od akutnih faza iredentizma, dakle rezultat znanstvenog i ljudskog angažmana. Na stranicama ugledne edicije Jugoslavenske akademije Šepić je u kraćem, ali veoma sadržajnom tekstu izložio Vivanteove teze — da je fenomen slavenskih preporoda, bar u njegovom osnovnom mehanizmu, posljedica raz1 D. Šepić, Talijanski iredentizam, n. dj. 4 D. Šepić, Angelo Vivante, n. dj. 5 O izdanjima knjige, prijevodima i bibliografskim podacima üsp. u spomenutoj Šepićevoj studiji (n .dj., 90 i dalje). 37