ARHIVSKI VJESNIK 30. (ZAGREB, 1988.)

Strana - 168

Recenzije i prikazi. Arhivski vjesnik, 31/1987. str. 163—174. I jedan i drugi zadatak obavljen je na zavidnoj znanstvenoj visini. To je posao koji nije bilo lako obaviti. Bilo je potrebno prethodno utvrditi kriterije kojih se držati da bi se od Lučića dobio maksimum za budućeg istraživača. Načela kojih se držala Bruna Kuntić M. izložena su u »Predgovoru priređivača teksta i prevodioca« (str. 55—65). Prvo tiskano izdanje »De regno Dalmatiae et Croatiae« pojavljuje se 1666. godine iz tiskare Joannesa Blaeua iz Amsterdama. Tim izdanjem Lučić nije bio zadovoljan zbog grešaka, a i zato što nisu bile tiskane pripadajuće karte. Ispravci tog izdanja dani su uz naredno iz 1668. godine. To su tzv. »Errata sic corrigenda«. Inače, izdanje iz 1668. godine je podloga ovom našem izdanju, ali su u nj unesene sve izmjene, ispravke i dopune kojima je autor sam Lučić, i to iz tri izvora. To su ispravke koje su prištampane uz izdanje, a autor ih je sam dostavio, zatim «Addenda vel corrigenda in opere De regno Dalmatiae et Croatiae« što su objavljene 1673. uz »Inscriptiones Dalmaticae« i kao treći i najmjerodavniji jest vlastiti Lučićev primjerak izdanja iz 1666. godine, a čuva se u biblioteci samostana sv. Frane u Šibeniku na kojemu su ostale sačuvane Lučićeve autografske zabilježbe. Naime, Lučić je do smrti svoj primjerak dotjerivao, bilo da je došao do nove spoznaje ili je uočio neku pogrešku. Tek je zapravo smrt autora uobličila konačan oblik djela »De regno«. U obzir za ovo naše izdanje uzeto je i izdanje G. Schwandtnera iz 1748. godine koje je do sada ipak bilo najčešće u upotrebi jer je bilo najdostupnije, ali ono ima mnogo netočnosti, pa je ovom prilikom upozoreno i na ta mjesta. U tome je još jedna vrijednost ovog našeg izdanja. Tekst samog »De regno« na latinskom jeziku i prijevod teku paralelno (str. 70—363), zatim slijede »Variae lectiones« (str. 364—371) sa svim varijantama latinskog teksta iz naprijed navedenih izvora i »Komentar« (str. 373—428). Inače, prva knjiga Lučićeva »De regno« sastoji se od 16 poglavlja kroz koje se izlaže povijest Ilirika i rimske Dalmacije, seoba naroda, posebno provale Avara i Slavena, doseljenje Hrvata i Srba, krštenje Hrvata, franačka i bizantska uprava, te dukat Dalmacija. Lučić se kod pisanja povijesti služio obilno izvornom građom i literaturom i u tome je neprocjenjiva vrijednost njegova djela što mu i donosi naziv kritičkog historičara. Teze su mu argumentirane citatima autora od Skilaka iz Karijande pa do franačkih analista, a i svojih suvremenika. Veliki je trud i napor kao i sistematičnost zahtijevala identifikacija pojedinih citata. Stoga je ekipa koja je priredila komentar uz prijevod zaslužila svaku pohvalu za uloženi trud i znanstvenu akribiju, jer to budućim istraživačima umnogome olakšava posao. Na kraju edicije je »Kazalo« (str. 454—471) svih važnijih pojmova i imena, što omogućava lakše snalaženje u tekstu, te pet Lučićevih karata koje prate tekst prve knjige. Mislim da ovo izdanje može poslužiti kao primjer kako priređivati i izdavati ostalu sličnu građu. Možda bismo mogli jedino zažaliti što svih šest knjiga Lučićeva »De regno Dalmatiae et Croatiae« nije izašlo kao jedinstveno izdanje. Ipak, s neskrivenom znatiželjom i sigurnošću, koju nam jamči ova edicija, očekujemo izlazak iz tiska i slijedećim najavljenih u još tri sveska. Mr Mirjana Matijević-Sokol 168