ARHIVSKI VJESNIK 25. (ZAGREB, 1982.)

Strana - 78

Miroslav Tuđman, Struktura i geneza informacijskih sustava. Arhivski vjesnik, 25/1982. str. 65—90. dah u knjigah; to jest, broj, veličina i uedba njegovieh javnieh bibliotekah. Tu je istinu lako potvrditi dokazini iz najsjajnije i najslavnije dobe u historiji najrazličitijeh narodah.« (V. Bogišić — str. 8). Zato opće pobude, spoznaje i svrhe informacijske djelatnosti poprimaju postojanost čijoj općosti teško da možemo što dodati i nakon 112 godina: »Biblioteka je osnovana i ustanovljena da bi je narod upotrebljavao i bez toga ona nebi imala više vriednosti nego ima blago ikoga nekakav bogati tvrdica u zemlju zakopa i koje nikomu nikakve koristi neprinosi ...« (V. Bogišić —str. 27; svi kurzivi su u orginalu). (I danas se moramo suglasiti s tim tvrdnjama, ali u drugom »kontekstu«; naime, možemo se i moramo zapitati kojim korisnicima, kakvim potrebama i kojim vrijednostima danas biblioteke služe, da ne bismo ostali pri koncepciji da je obrazovanje i prosvjetiteljstvo još uvijek jedina ili primarna funkcija biblioteka. Opća određenja osnovnih zadaća knjižnica, ili bilo kojih drugih informacijskih subjekata, često nisu sporna upravo zbog toga što su najčešće samo opća i formalna; s druge pak strane, ekonomskim, političkim, itd. analizama o zadaćama i učincima informacijskih subjekata nedostaje sinteza, tj. njihovo vrednovanje u kontekstu cjelokupnoga društvenog razvoja. Do takve analize možemo doći proučavanjem informatičke kulture.) U drugom primjeru možemo pratiti na međunarodnom i nacionalnom planu promjenu odnosa prema zaštiti spomenika kulture u slučaju oružanog sukoba. U tome slučaju unožemo razabrati utjecaj »informacijske« i »opće« kulture na zaštitu informacijske djelatnosti, odnosno značenje informacijsikih službi za društveni i kulturni irazvoj. »Sve do u 19. stoljeće znatan dio spomenika kulture tretirale su ratujuće i okupacione sile uglavnom kao uobičajen predmet pljačke, a isto tako i kao jedan od neprijepornih objekata ratnog plijena. Epoha prosvjetiteljstva istakla je u 18. st. također i ideju protiv takvog postupka s kulturnim dobrima, o pravu svakog naroda na njegovu spomeničku baštinu, o potrebi poštivanja kulturnih dobara, o cjelini takvih dobara svih naroda kao njihovom zajedničkom dobru, Ikojim nijedna država nije ovlaštena da zavlada niti da njime samovoljno postupa. Međutim, tek je u 19. ist. došlo do konkretnijeg pravnog reguliranja zaštite spomeničkog blaga na širem planu, najprije u nacionalnim zakonodavstvima niza država, pa zatim, u drugoj polovici 19. st. i do prijedloga i zatim do prvih ostvarenja međunarodnopravne zaštite bar dijela spomenika kulture u ratu.« (B. Stulli, 1974/75, str. 316). Značenje kulturnih dobara za društveni, kulturni, privredni i politički razvoj kako pojedinih zemalja, tako i cijelog čovječanstva možemo razabrati i u obrazloženju motiva i razloga koji su doveli do prihvaćanja Haške konvencije o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba (1954): 78