ARHIVSKI VJESNIK 25. (ZAGREB, 1982.)
Strana - 77
Miroslav Tuđman, Struktura i geneza informacijskih sustava. Arhivski vjesnik, 25/1982. str. 65—90. re informacijskog sistema možemo reći da su elementi opće kulture i informacijska sredina (politički, privredni, kulturni podsistemi), imali odlučujuću riječ pri nastanku i oblikovanju opisanih »informacijskih subjekata«. (Taj smo izraz stavili u navodnike jer se zapravo ne radi o pravnim subjektima informacijskog sistema, već o njihovom nastanku i genezi.) b) Informacijski subjekti i informacijska kultura Tek kad se informacijska djelatnost počne razlikovati od privredne, kulturne, političke djelatnosti, tek tada počinje slabiti neposredan utjecaj sredine i opće kulture. Tada se počinju diferencirati informacijski subjekti od subjekata sredine (od političkih, ekonomskih, kulturnih subjekata). Na primjer: »Svakomu je poznato, da se učebni zavodi u obće razdjeljuju u dva glavna razreda, u zavode, u kojieh se pripravlja polje i sije sjeme obrazovanosti i nauke, kao: pučke Škole, realke, gimnasia, visoke škode, škole pojedinih strukah, kao trgovačke, vojničke umjetne, itd. — Drugi pak razred učevnieh zavodah je onaj, koji brani, da njiva jednom uzorana i obrađena radi zapuštenja nepostane opet ledinom, dapače da u svakom obziru razplođuje posijano sjeme, da popunjava, umnožava i usavršava nauku u zavodih prvoga razreda ueiep ljenju; amo spadaju biblioteke universalne i strukovne, musea, zbirke numismatične, starinarske, ethnografične, prirodničke, umjetne, obrtne, itd.« (V. Bogišić — str. 4). Takve spoznaje stvaraju informacijsku kulturu i distanciraju je kao dio i podsustav opće kulture. Naime, tada opći ciljevi i zadaci ostaju zajednički i informacijskim i ostalim društvenim subjektima, ali svaki ih mora rješavati svojim načinom i svojim metodama. Navedimo primjere iz dva »različita« područja; prvi je iz bibliotečne djelatnosti, a drugi zi područja zaštite spomenika kulture i kulturnih dobara. U prvom primjeru možemo razabrati da razvoj informacijskih organizacija i službi (u ovom slučaju biblioteka) mora biti ne samo praćen već se mora i temeljiti na svijesti o ulozi i zadaći tih službi u društvu. Informacijske organizacije i službe ne mogu se razvijati ukoliko ne postoje (formalno ili neformalno) prihvaćene društvene vrijednosti koje tumače i opravdavaju njihovo postojanje. Na temelju tih vrijednosti i društvenih potreba dolazi do diferencijacije informacijskih subjekata od ostalih društvenih subjekata. Isto tako i svijest o toj razlici omogućava razlikovanje informacijske kulture kao specifičnog podsustava opće kulture. U 19. st. za razvoj bibliotekarstva u Hrvatskoj bila je odlučujuća jedna prosvjetiteljska koncepcija koja je naglašavala upravo tu obrazovnu i prosvjetiteljsku ulogu biblioteka; koncepcija Ikoja se zalagala za obrazovanje naroda kao uvjeta općega društvenog razvoja: »... mislim, da se ni nam neće zamjeriti ako rečemo: da obrazovanosti jednoga naroda jedno od najvjernijieh mjerilah jest, bogatstvo duševnieh proizvo77
