ARHIVSKI VJESNIK 24. (ZAGREB, 1981.)

Strana - 118

MIRKO ZJAČIĆ, STATUT GRADA POREČA IZ 1363. GODINE; ZAKLJUČCI BUZETSKOG OPĆINSKOG VIJEĆA 1502—1523. GODINE; NOTARSKA KNJIGA BUZETSKOG NOTARA MARTINA SOTOLIĆA 1492—1517. GODINE, Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, vol. XIII, JAZU, Zagreb 1979, str. 579. U ostavštini pokojnog Mirka Zjačića, suradnika Zavoda za povijesne i društvene znanosti IC JAZU u Rijeci, istaknutoga paleografa, savjesnoga priređivača imedievalne građe, odličnoga poznavatelja klasične i vulgarne latinštine, nalazii se desetak prepisanih i za tisak pripremljenih knjiga izvora za istarsku povijest. Tu je građu, pohranjenu u arhivima u Rijeci, Pazinu i Poreču, Zjačić godinama prepisivao i obrađivao paleografski i arhivistički. U XIII volumenu MHJSM objelodanjene su Zjačićeve transkripcije i transliteracije triju kodeksa iz fonda Historijskog arhiva u Rijeci. Na prvome je mjestu donijet latinski egzemplar Statuta Poreča iz 1363 (str. 7—203). Ne radi se o originalu već o prijepisu na pergameni nastalom potkraj XIV stoljeća. Zaključak o datiranju priređivač je izveo na osnovi procjene duktusa pisma (knjiške kurziva s izrazitim značajkama gotice). Poreč — stari rimski municipij — imao je i stariji statut koji je uništen u žestokom ratu s Genovom (1354), pa je, osam godina kasnije, ponovno redigiran taj važni dokument organizacije i funkcioniranja gradskoga života. Prve dvije knjige Statuta (s propisima o općinskim službama i organima, te propisima o privatno-p ravnim odnosima općinara) odobrene su polovicom 1363, dok je treća knjiga dodana kodeksu vjerojatno godinu dana kasnije. Zanimljivo je napomenuti da je taj statut, odnosno njegov kasniji talijanski prijevod, bio u uporabi sve do stupanja na snagu Napoleonova kodeksa (1806) i uvađanja austrijskoga zakonika (1815). Objavljivanjem zaključaka Općinskog vijeća u Buzetu (1502—1523) str. 205—292) povjesničarima su stavljeni na raspolaganje dragocjeni izvorni podaci o mnogim oblicima gospodarsko-pravnog i političkog života u Buzetu i okolici. To je, u izvjesnome smislu, i seri jalna građa (na žalost prekinuta prazninom između 1503—12) o svakodnevici, o međusobnim odnosima ljudi, o etničkim i kulturnim prilikama toga značajnog središta u sjevernom dijelu Istre. Sličnoga je sadržaja i građa idućeg kodeksa — zapisa buzetskog notara Martina Sotolića (1492—1517) — koja, zajedno s analitičkim indeksom, zauzima najveći dio knjige (str. 293—578). Pisana latinskim jezikom (s nekoliko unesaka na talijanskom) ta građa sadrži niz podataka o općinskoj upravi, sastavu žiteljstva, gospodarskome životu, običajnome pravu, o crkvama, bratovštinama, nazivima gradskih četvrti i toponimima u okolioi itd. Zjačić je bio izvrstan paleograf i jezični stručnjak. Stare je rukopise obra đivao s velikom paleografsko-arhivističkom i filološkom akribijom, ulažući pri tom golemi trud da pročita, razriješi i transkribira, odnosno transliterira teško čitljive, izblijedjele i oštećene rukopise XIV, XV i XVI stoljeća. Posjedovao je dobru paleografsku naobrazbu i izrazitu naklonost prema takvu radu. Znatno je, međutim, slabije njegovo poznavanje povijesnih činjenica, literature i metodologije istraživanja i sintetiziranja problema sadržanih u građi. Te su slabosti očite u uvodima koje je Zjačić donosio uz izvore. Tako, primjerice, opis političkih prilika donosi prema zastarjeloj kompilaciji D. Grubera (Povijest Istre, Zagreb 1924), a mnoge zaključke iznosi površno, nesigurno ili netočno. Spomenimo, npr., da nije točna tvrdnja (na str. 211) da »političke i ratne prilike objašnjavaju zašto je svu vlast, i građansku, imao u tvrđavi i gradu Buzetu u to vrijeme kapetan (caplitaneus)«, jer je on dobio vlast odlukom senata da se sjedište tzv. Rašporskoga kapetanata, nakon uništenja utvrde Raspor (1511), prenese u Buzet. U Buzetu, dakle, ne stoluje neki lokalni »kapetan«, već je tu premješten tzv. rašporski kapetan (capitanio di 118