ARHIVSKI VJESNIK 24. (ZAGREB, 1981.)
Strana - 116
ten je u bibliotekama, muzejima, centrima informiranja i arMvima. Svi ti centri informiranja ustanova i institucija objedinjeni su u jedinstven »Sistem naučnog, tehničkog i organizacijskog informiranja« /SINTO). Nakon karakteristika oblika i značenja dokumentacijske kartice, autor razrađuje rubrike i podatke koji se u njih unose, te daje detaljnu razradu kartice i njenu primjenu u poljskim arhivima. Na kraju konstatira da takav jedinstveni način obrade podataka daje vrlo pozitivne efekte, te pridonosi ubrzavanju rada u procesu naučnih istraživanja. D. Zagotta • KOMITET ZA MIKROFILM MEĐUNARODNOG ARHIVSKOG SAVJETA I NJEGOVO GLASILO »BULLETIN« Već 40-tak godina koristi se mikrofilm u arhivima, a osobito nakon drugog svjetskog rata u svrhu lakšeg informiranja i čuvanja dokumenata od raznovrsnih oštećenja i mogućih ratnih razaranja, a i radi naučnih istraživanja. Zemlje koje ne posjeduju mikrofilm u svojim arhivima i bibliotekama prate iskustva onih koji ih već, imaju. Međunarodni arhivski savjet (MAS) je 1970. formirao Komitet za mikrofilm od predstavnika zemalja —članica koje su na polju mikrofilma stekle zapažena iskustva, ili onih koje su bile spremne da se koriste postignutim iskustvima drugih. Prva ideja o potrebi formiranja posebnog tijela potekla je na Izvanrednom međunarodnom kongresu arhivista u Washinghtonu 1966; zamišljeno je već na samom početku da bi to tijelo trebalo izdavati i posebni bilten, posvećen problemima mikrofilma, mikrofilmske opreme i reprografije u arhivima. Komitet je imao zadatak da izradi upute i program o mikrofilmiranju najugroženije i najvrijednije građe u arhivima na međunarodnom nivou, tako da bi se što lakše i što ekonomičnije moglo doći do mikrof umiranja cijelih fondova i serija, te tako omogućilo širem krugu naučnih radnika da dođu do potrebnih podataka. Na VI međunarodnom kongresu arhivista u Madridu 1968. izabrani su članovi međunarodnog Komiteta za mikrofilm, koje je predložio Izvršni odbor MAS-a. Prvi članovi bili su iz Belgije, Kanade, Mađarske, Nizozemske i SAD. Na kongresu je promoviran i prvi priručnik o mikrofilmu što ga je napisao Albert H. Leisinger: »Microphotography for Archives«. Predloženo je da se priručnik prevede na španjolski, francuski i na druge svjetske jezike. Za kongres u Madridu bila je angažirana grupa arhivskih stručnjaka da iznese stanje i mjesto mikrofilma u svjetskim arhivima. Za tu priliku raspisana je i posebna anketa. Od 56 zemalja odgovorilo je 50; anketa je pokazala da 40-tak zemalja izradi godišnje 25,000.000 negativ-snimaka, a da se u 26 zemalja izradi 15,000.000 pozitav-snimaka. Većina zemalja nije imala nikakvih standarda za mikrof Umiranje arhivske građe, pa je priručnik Leisingera riješio neka teoretska pitanja i dao prve preporuke o potrebnim standardima. Na kongresu je zaključeno da se iz raznih zemalja kao dopisni članovi Komiteta prijave oni arhivisti koji se bave tim problemima u svojim ustanovama, te da tako pomognu radu stalnih članova. Nadalje, zaključeno je da treba mikrof Umirati cijele fondove ili zbirke. Skrenuta je pažnja i na problem pravnog statusa mikrofilma, kao i na to da mikrofilmiranje treba vršiti na tzv. 116
