ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 420

utvrđivao se za nekoliko mjeseci unaprijed, a put do Rijeke i natrag trajao je petnaestak dana." Gundulić je sprečavao slobodnu trgovinu svojih kmetova vjerojatno da ne bi, baveći se trgovinom, zanemarili obradu njegove zemlje, a i zbog toga da bi im potrebnu robu on nabavljao plaćajući im inače niske naknade za dnevnice u njegovoj službi i za uobičajene pomoći pri krčenju novih nasada loze umjesto u novcu u robi. U članu 10. pravilnika kojim se regulira kmetska služba posebno je interesantna mogućnost otkupa službe, tj. njezina zamjena plaćanjem. Ovdje bismo napomenuli da se kmetskom službom posebno bavilo Vijeće umoljenih 21. travnja 1662. »U javnosti je procurila vijest da se službe, koje prema starom običaju gospodari zahtijevaju od svojih seljaka, zloupotrebljavaju. Pravo na te službe ustupa se i prodaje pod raznim oblicima, bojama i naslovima, a čime se šteti vlastitoj savjesti, dužnoj brizi i milosrđu, a otežava situacija siromašnih podanika«.

74 Čuvarima pravde naloženo je da ispitaju i prouče ovaj problem i da idućeg četvrtka iznesu prijedlog. Na prijedlog čuvara pravde, 27. travnja 1662, Vijeće umoljenih je odredilo »da vlasnik ne može ni u kakvom slučaju, nikada, ni pod kakvom izlikom ili smicalicom zahtijevati od seljana i kmetova da službu pretvore u bilo kakvu vrijednost ili plaćanja, a ne smiju je niti prodati niti ustupiti bilo kome drugome, pa ni visokoj vlasti ili državi, te ni pod kakvim drugim naslovom primiti ili zahtijevati nešto drugo umjesto te službe. Ako drugačije postupi, vlasnik će platiti kaznu od 200 perpera u gotovini. Da bi u ovome spriječili bilo čije zloupotrebe, niti knez, niti sud, niti ured ne mogu dati bilo kakav izvršni nalog na aptaj

75 ili potraživanja gospodara od njihovih seljaka, ako se prije toga ti gospodari ne zakunu da u tim aptajima ili potraživanjima nisu uključene niti se radi o osobnim službama«.

76 Iz naše presude vidimo da ovo isto Vijeće umoljenih 79 godina poslije dopušta i legalizira otkupljivanje od službe, utvrđujući da služba traje dva mjeseca, a ekvivalent tome je iznos od tri dukata. Kad su 4. srpnja 1765. obitelji Trpnja ugovorile s Gundulićem da će za sve kmetske obaveze (za službu i pravo na sječu drva) plaćati, određen je iznos od 3 dukata i 12 grošeta po obitelji. »Da gospodar nad tim i tim seljakom niti ima, niti se razumije da ima više ikakve jurisdikcije«,

77 kaže se u jednom dubrovačkom zakonu. No uza sve to, egzistirao je tzv. porob u formuli »teneri de credentia« (držati vjerodajnicu) — povjerenje gospodaru u postupku prema nepo73 S. Vekarić, O organizaciji poštanske službe Dubrovačke Republike koncem 18. st. Filatelija, Zagreb, 1955, br. 1, str. 8. 74 Consg. rog. 110 f. 269 HAD. Prema jednoj odluci Senata, koja se odnosila na Konavle, 7. XI 1713. trajanje službe limitirano je na 75 dana. (A. Ivellio, Saggio d' uno studio storico-critico sulla colonia e sui contadinaggio nel territorio di Ragusa, Dubrovnik 1873 , 69). Zakonom od 30. V 1800. služba je limitirana na 90 dana što je znak da je zahtijevano i više od toga. (P. Glunčić, Iz prošlosti grada Stona XIV-XIX vijeka. SANU, Beograd, 1961, 76). 75 Aptai ili aptagi, institut dubrovačkog prava koji je služio zaštiti zajmodavca. Dužnik, na zahtjev zajmodavca, pozvan pred kneza priznaje kakvu svoju obvezu, te se to, u svečanom obliku apstraktnog, ugovornog, obligatornog odnosa upisuje u posebnu notarsku knjigu da pruži apsolutan dokaz istinitosti sadržaja. Zadužnica glasi na određeni iznos novca, bez oznake kauze pravnog posla, a uz nju je vezan poseban postupak. Vrlo slično današnjoj mjenici. Vidi: /. Puhan, »Aptagi« dubrovačkog prava. Istorisko pravni zbornik Pravnog fakulteta Sarajevo, god. II, sv. 3-4, 1950, str. 200-213. 7

* Cons. rog. 111, f. 1-2. HAD 77 Liber croceus, c. 227. 420