ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 380

nja nadležne arhivske ustanove, kao i uskraćivanja uvida u takve arhivalije ovlaštenim javnim funkcionerima; propust vlasnika privatnih arhivalija koji poduzima izvoz svoje građe bez prethodne izvozne dozvole. 2.6. Šesto poglavlje (čl. 32—36), posljednje, donosi »razne odredbe«, uključiv i uobičajene tzv. prelazne norme. Prije svega se predviđa (čl. 32), da će Državni savjet Francuske propisati modalitete primjene normi iz prvog, drugog, trećeg i četvrtog poglavlja ovoga zakona. Zatim se (čl. 33, t. 1—8) nabraja dugi niz ranijih zakonskih odredaba koje se stavljaju izvan snage. Taj niz je svojevrsna kronologija povijesti francuskog arhivskog zakonodavstva. Počinje s dekretom od 7. IX 1790, pa nastavlja s poznatim zakonima francuske revolucije od 7 mesidora druge godine i 5 brumaire-a pete godine republikanskog kalendara, pa zatim dugi niz propisa iz 20. st., uključivši i neke norme donesene poslije drugog svjetskog rata, uz završnu klauzulu, kojom se ukidaju: »i općenito sve odredbe protivne ovom zakonu«. Propisom čl. 34 ukinuto je važenje za arhive i nekih drugih zakona; uz ostale, napose zakona o povijesnim spomenicima od 31. XII 1913, pa zakona o izvozu umjetnina od 23. VI 1941. Čl. 25 donosi dopune nekih odredbi zakona o statistici koje zahvataju i arhivsku materiju. Na kraju, i čl. 36 sadrži također kraće dopune odredbama raznih zakona, a koje se odnose na preče pravo otkupa arhivalija. 3. Zaključak Kao najvažnije značajke novog francuskog arhivskog zakona možemo istaći: —• Zakon se ograničava na opće i temeljne odredbe. Cijeli obimni kompleks detalja o čuvanju i zaštiti arhivske građe ostavlja da se regulira posebnim dekretima Državnog savjeta Francuske, i to za materiju sva četiri najvažnija poglavlja zakona, od prvoga do uključivo četvrtoga poglavlja. Dosta materije ostavlja i drugim još važećim zakonima. Sve to u cilju: lakše preglednosti važećih normi i suvremenijeg normiranja; nasuprot ranijem stanju, sve do donošenja ovog novog zakona, kad se moralo pozivati na mnoge propise još iz 18. pa i 19. st. i prvih decenija 20. st.; s druge strane, zakonom koji se teže mijenja normiraju se samo najvažniji principi, a svi detalji razrađuju se u dekretima, koji se mogu lakše i brže mijenjati, prema potrebama razvitka. — Cjelovitije reguliranje arhivske materije, nezavisno od srodnog zakonodavstva. To se posebno očituje u tome što za arhivska kulturna dobra više ne važe i određene norme zakona o zaštiti spomenika kulture, niti propisi iz zakona o izvozu spomeničkog blaga. Sve bitnije norme koje iz tih oblasti treba da vrijede i za arhivalije, obuhvaćene su sada novim arhivskim zakonom. Francuski zakonodavac, eto, smatra da ovakav sistem cjelovitosti i samostalnosti arhivskog zakonodavstva nije na uštrb jedinstvenom tretmanu cjeline svih vrsti kulturnih dobara. —• Nastojanje da se maksimalno usklade: princip optimalnog čuvanja sveukupnosti nacionalne arhivske baštine s principom poštivanja i čuvanja »privatne« arhivske građe. U tom sklopu velika je pomnja posvećena razradi normi o »privatnim arhivima«, uz izrazito poštivanje 380