ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)
Strana - 328
—pučku borbu. Ako je 1383 g. odlučeno u hvarskom velikom vijeću da »nitko odsad unaprijed ne smije ili ne može izabrati suca ili ga zatražiti od gospodina našeg kralja ni bana ili od nekog drugog gospodara« da sudi u Hvaru, onda je očito da je među hvarskim plemićima ponovno postavljeno pitanje tko će vršiti naj odlični ju općinsku službu. Upravo u to doba dobivaju suci, kako smo sprijeda pokazali, pravo da sami sazivaju vijeće i u odsutnosti »vanjskih« vijećnika sami stvaraju zaključke. 127 Hvarskom općinom upravlja tada kraljevski vikar kojemu sami plemići dopuštaju da skine izabranog suca ako mu se ne čini zgodan za izabranu službu. Vikarov je izbor ipak ograničen jer je dužan skinutog suca zamijeniti dvojicom kandidata »iz one kuće« (de ilia domo) iz koje je bio skinuti činovnik. 128 Dakle, ponovno borba za sudačku čast! Inače je vrlo karakteristično da u mirno doba osamdesetih godina XIV st. hvarski kapetan (capitaneus) nema prečeg posla nego s poljskim čuvarima i pudarima procjenjivati štete po poljima i vinogradima! 128 Međutim, kako se politička situacija u Dalmaciji pogoršavala, članovi se hvarskog vijeća osjećaju sve nesigurniji i poduzimaju potrebne mjere. Tako je 1409 g. stvoren u velikom vijeću zaključak — koji je prihvatilo i odobrilo i tajno vijeće (consilium secretum) — da oba vijeća imaju potpunu slobodu na svaki mogući način braniti »slobode i običaje grada i otoka Hvara«. Za tu svrhu smiju trošiti ne samo općinski, nego i privatni novac. Pronađe li se neki plemić ili pučanin koji radi protiv općinskih sloboda, ako je plemić, izbacuje se iz vijeća i službi i gubi povlastice, a pučanin imanje i ide u zatvor. 130 »Naš gospodar« je tada herceg Hrvoje koga će zamoliti da potvrdi dotadašnje slobode. Prema tome, u Hvaru je na vlasti konzervativna stranka koja nastoji Hrvojevom pomoći zadržati stečene položaje. No, ni to stanje nije dugo potrajalo. Naime, Ladislav Napuljski doduše nema hrabrosti da primi upravu u Hrvatskoj i Dalmaciji, ali to ga ne smeta da 1403 g. počinje dijeliti povlastice svojim pristašama. Poklanja dakako i ono što nema u svojim rukama. Okružen svojim vitezovima, među koje ubraja i Matafare, Ladislav poklanja, iako uvjetno, Vidu i Alojziju Matafaru, među ostalim o':oke Hvar, Vis i Brač. 181 Na sreću ta je »darovnica« vrijedila isto tako malo kao i ona Zigmundova iz 1413. g, 132 Želeći, kako sam kaže, kazniti Hrvojevu »rebeliju«, Zigmund mu oduzima spomenuta tri otoka dopustivši Dubrovčanima da ih zauzmu i drže u njegovo ime. Ali, kralj ne zaboravlja dodati da mu Dubrovčani pošalju glasnika kako bi se pogodili o visini zakupnine. O svojoj odluci obavještava kralj i otočane. Ipak Zigmund ubrzo mijenja odluku i već 1416.g. prepušta ponovno sva tri otoka svom vitezu Ladislavu (Ladislaus fil. Georgii Jakx de Kusal) i jalja Dubrovčanima da mu ih prepuste. 133 Žigmundov postupak s općinom ne ostaje bez posljedica. Uprava Ladislava Jakša nije dovoljno jaka da se odupre nastojanju nekih plemića da se nametnu općini. »Diskordije« počinju kao i pred sto godina svađom oko sudačke i viječničke službe. Vijest o sporu dolazi i pred Zigmunda jer su ga njemu vjerni plemići obavijestili da »certe generacionis homines . . . iudicatus officium eiusdem civitatis tenentes . . . et ad eos hereditario iure asserentes pertinere, idem iudicatus officium .. . potencialiter . . . retinuissent et de presenti retinerent. 134 Zbog njihova postupka nastaju svađe, sukobi, i neprijateljstva koja treba ukloniti. Zato Zigmund određuje način na koji će se u buduće birati suci i zakleti konzu" 328
