ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 325

Omiša. Juraj Bribirski postaje omiški knez. Zajedno s kneževskom čašću preuzima i gusarsku tradiciju. Otočki dio kneževine, prije svega Hvarani, ne žele mirno gledati kako suparnici komadaju baštinu omiških knezova. Njima je bilo jasno da se bez omiških knezova neće moći sami održati među tolikim neprijateljima. To više što su neposredno ugroženi od mletačke mornarice. Zato Hvarani sami stvaraju odluku da prijeđu »ad fidelitatem Veneciarum«. Nema sumnje da je glavni začetnik nove, promletačke politike hvarski biskup koji u ime »zajednice svih otoka i svoje biskupije (universitates ipsarum insularum et sui episcopatus) putuje u Veneciju da utvrdi uvjete predaje. Pošto su obavljeni prethodni dogovori, određeno je 1278. g.

116 uz koje će uvjete mletačke potestat služiti na Hvaru. Uvjeti su podjednaki kao i u drugim mletačkim kneštvima na istočnoj jadranskoj obali. Komuna ostaje otad pod Venecijom do 1358. g. Čini se ipak da je na Hvaru tada dosta jaka stranka koja nije htjela priznati mletačku vlast. Ona se bez sumnje oslanjala na Bribirce, a po svoj su prilici njezini glavni predstavnici u Starom gradu, dotadašnjem najvažnijem središtu općine. Upravo tada i počinje prva suparnička borba između stare i nove metropole, borba koja će biti na vrhuncu u početku XVI st. Venecija, dakako u vlastitom interesu, požuruje razvitak grada Hvara koji je otvoren prema jugu i moru, a prema tome i lakše pristupačan njezinim galijama. Grad dobiva zidine, dok se Stari Grad sve više zapušta. Kad se u Veneciji raspravljalo o tome kako da se što bolje utvrdi grad Hvar, odlučeno je da se naselje obzida tako »quod intra muros capiatur monasterium, in quo nunc habitat episcopus et vos potestas«.

117 Venecija je svjesna koliku opasnost nosi u sebi ovo izdvajanje metropole i stoga je 1282 g. predloženo nešto što će imati neželjene posljedice za otok. Predlagalo se naime da dužd odredi i promisli »qualiter consiliarii Farre et Brazze debeant ire et stare ad Brazzam et Farram.

118 Prema tome, pokušaj da se provincija što čvršće veže sa središtem preseljavanjem i naseljavanjem vijećnika u mjesta izvan metropole. Ako je takav zaključak doista proveden u život, onda je Venecija prva morala požaliti što ga je donijela i zato je u statutu, kako smo pokazali, nastojala oštrim mjerama vratiti vijećnike natrag u Hvar. Ne samo to. Pri sastavljanju statuta ograničava se i primanje novih vijećnika samo na one plemiće kojima su očevi i djedovi »bili vijećnici rečenog grada i koji su bili plemići«.

119 Suparnička borba između novog i starog sjedišta izbija svom snagom u početku XIV st. Glavnu riječ u tim borbama oko 1309. g. vode Slavogosti. Međutim, iz kasnijeg se izvještava hvarsko

—bračkog potestata razabire da nije bila riječ samo o Slavogostima. Andrija Gorio izvještava da su Slavogosti, Omišani i »prognanici iz Hvara« (cum forbanitis de Farra) provalili u općinsku kancelariju, uzeli odanle popis prognanika (quaternos forbannitorul) i spalili ga. Kad je Gorio došao na Hvar, Slavogosti su se, kako knez javlja, već učvrstili na vlasti. Jedan se između njih dao nazivati kapetanom i on je u ime čitave obitelji zaprisegao »čitav narod« (sibi fecerat universo populo iurare), dao je prognati s otoka »dvanaestoricu između svojih neprijatelja od najodličnijh ljudi s Hvara« (duodecim de suis inimicis de insula de melioribus hominibus Farre). Gorio se zato tuži da se Slavogosti ponašaju kao tirani i da rade štogod žele s hvar325