ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)
Strana - 312
mokratskog osjećaja« 67 . Prema svemu irečenom ne smatramo uspjelim Kolumbićev pokušaj da hvarske pjesnike iz druge polovice XV i prve XVI stoljeća proglasi »građanskim« misliocima i stvaraocima, jer su takve ideje njima bile i morale biti strane. I. 2. Stari i novi izvori Odavno je poznato da su »Dnevnici« Mlečanina Marina Sanuda najvažniji izvor za Ivanićev ustanak. Dakako, ne samo za taj pokret, nego za Južne Slavene na svršetku XV i u prvoj polovici XVI st. uopće. Stoga je I. Kukuljević pred više od sto godina počeo u svom Arhivu za povjestnicu jugoslavensku« izdavati »Marina Sanuda odnošaji skupnovlade mletačke prema južnim Slavenom (Rapporti della Republica Veneta coi Slavi meridionali)«. Bili su to »brani tratti dei Diarj«, dakle izbor onih vijesti iz »dnevnika« koji se odnose na naše krajeve. 68 Međutim, način na koji Sanudo često piše svoje bilješke u »Dnevnike« uzrokom je da njegovo djelo nema za nas onoliku vrijednost kakvu bi moglo imati. Naime, Sanudo je u samom vrhu mletačkog političkog života i odlično je upućen u rad gotovo svih političkih tijela. Upravo Sanudov visok položaj kao i činjenica da svoje bilješke ne namjerava pisati kao običnu »kroniku« daju djelu poseban pečat. Svagdje gdje to smatra potrebnim, Sanudo prilaže ili ispisuje izvorni materijal kojim potkrepljuje svoje tvrdnje. Zahvaljujući takvu radu sačuvao se u njegovu djelu vrlo dragocjen izvorni materijal (na primjer Giustinianova pisma). Ali, nevolja je u tome što Sanudo iz obilja materijala vadi samo ono što smatra najbitnijim, što je dakako normalno. Budući da prati rad vijeća iz sjednice u sjednicu, ne preostaje mu često drugo nego da kratkim tekstom upozori na problem upućujući čitaoca na izvorni materijal (ut in Uteris). Zato često Sanudove bilješke djeluju kao izvadci, pripremni materijal, bilješke koje skuplja da bi im kasnije — što niie stigao — dao zaokruženu cjelinu. Zbog rečenog ima J. Stipišić pravo kad pretpostavlja da izvorni materijal koii Sanudo unotrebliava nostoii bez sumnje još i danas u Državnom arhivu u Veneciii i trebalo bi ih ondie potražiti. Međutim, unatoč točnoj konstataciji da su Sanuđovi zartin katkad »kratki šturi, nedorečeni i u jezičnom nogledu ne baš uviiek posve razumljivi. 69 ostaje vrijedni mletački kroničar i danas najdragocjeniji izvor za Ivanićevu pobunu. Međutim, historičarima je posve izmaklo iz pažnje veliko djelo Ivanićeva suvremenika dubrovačkog historičara Ludovika Tubera: Commentarii de temporibus suis. Tubero je opisivao upravo svešetak XV i početak XVI stoljeća (njegovo djelo ide do 1522 g.), ali unatoč tome nitko nije ni prelistao njegovo djelo da vidi nije li se i on osvrnuo na Ivanićevu bunu. Tuberonova vijest o pučkim pokretima, posebno o hvarskom pokretu, neobično je zanimljiva već i zato što pokazuje što o mletačkoj dalmatinskoj politici misli tada bez sumnje najbolie upućeni historičar u ovom dijelu Evrope. Naime, Tubero piše svoje »Komentare«, kakn i u naslovu ističe, »de rebvs suo tempore nimirvm ab anno Christi MCCCXC vsque ad annum Christi MDXXII in Pannonia et finitimis regionibus gestis«. 70 U predgovoru djela Tubero ističe da je na nagovor prijatelja pristao zapisati što se događalo »in hac maxime parte Europae, quam Pannonii et Turcae eorumque accolae ac finitimi incolunt«, ali će se, 312
