ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)
Strana - 311
»Et adatur, quod fidèles nostri Liesne et Lisse nobiles et populäres possint vindemiare omni tempore ad beneplacitum suum uvas suas«. 62 Uostalom, i 1454. g. kad je spomenuta odluka izglasana u Veneciji izričito je rečeno »qwod populäres Liesne et alii omnes habentes possessiones et vineas in insula nostra Lisse possent vindemiare uvas suas quando et sicut eis placeret. . .« 6a No, da se spomenuta odluka odnosi samo na pučane može tvrditi samo onaj tko ne vodi računa o tome da hvarski plemić provodi svoj život više izvan grada Hvara nego u njemu i da je ovoj tužbi (a za tim i mletačkoj odluci) prethodio pokušaj hvarskih (gradskih) plemića da u pitanju berbe nametnu svoju volju svim stanovnicima otoka Hvara i Visa. I u daljem tekstu ovog priloga ide Kolumbić, na žalost, obrnutim putem u traženju pučanske ili građanske »svijesti«. Mjesto da uzme izvor i na osnovi njega stvori zaključak, on najprije postavi tvrdnju, dakako nedokazanu, pa je zatim pokušava tumačiti. Zato mu, na primjer, moramo postaviti pitanje: odakle zna da su se pučani pred ustanak tajno skupljali, da su snovali urotu protiv plemića, da su htjeli u njoj primijeniti »vrlo radikalne i drastične mjere«, kad izvor vrlo jasno kaže da su odmah u početku postavili tri zahtjeva: 1. da plemići i pučani uđu u vijeće (che al Consejo intrasse Nobili e populari), 2. da jednako podijele terete (che li Nobili fosseno sottoposti ale angarie insieme con el populo) i 3. da se nekažnjeno smije ubiti kanonik Toma Grifico (che uno pre Thomaso Grifico Caiionico sia amazato impune). 64 Sve što se tvrdi o tobožnjim pučanskim zahtjevima mimo formuliranih »capitula« nepotrebne su vulgarizacije i nemaju mjesta u ozbiljnim naučnim naporima. Zbog toga se pitamo čemu i zašto su postavljene tvrdnje da je Ivanić bio »žestoki branitelj pučkih prava, radikalni izvršitelj pučkih nakana, ne štedeći živote plemića, ne razmišljajući o tome treba li ili ne treba prolijevati krv« itd. kad one nemaju nikakve veze s tadašnjim političkim životom na otoku. Zar autorima spomenutih vulgarizacija nije jasno da bi Ivanić već u početku svojih nastojanja fatalno pogriješio da je nastupio kao krvnik, a ne kao branilac »izvanhvarskih« plemića? Postupajući razumno, donoseći »kapitule« koji su se mogli provesti u život, on izbija oružje iz ruku hvarskog plemstva i, što je još važnije, pridobiva Veneciju! Jer uvijek ponovno treba naglašavati da on četiri godine, što znači sve do Capellova obračuna, surađuje sa sinjorijom! Koliko dakle vrijedi Kolumbićeva tvrdnja da je Ivanić tobože »organizator oružane borbe koja se s vremenom okreće u otpor protiv cijele mletačke države«(!) 65 , čitalac će sam lako razabrati. Zato autorima koji na takav ili sličan način opisuju tobožnju ličnost Ivanića, postavljamo pitanje s kojim to pravom rade? Ta ispravna je historijska metoda samo jedna! Dakako da nakon takvih »analiza« slijedi zaključak da je pučki prevrat snažno utjecao na društveni život Hvarana. Jer su prevratnici, tobože, izrazili snažno »zahtjev za političkim i pravnim izravnavanjem pučana s plemićima«! 66 Nije slučaj da Kolumbić i Pribojevića pretvara u čovjeka koji je tobože svijestan »stupnja društvene svijesti koju su pučani postigli«, dok se Lučić odjednom pretvara u »građanskog« mislioca, jer ideja »ravnopravnosti u braku partnera« postaje tobože »osnovna preokupacija u njegovoj drami«. Najzad, Hektorović je po Kolumbiću pjesnik »iskrenog de311
