ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)
Strana - 310
Rački, dakle, znatno odlučnije od Ljubica zastupa ideju da dubok jaz dijeli književnike plemiće od buntovnih pučana. Koliko se sudovi o Hektorovićevom »demokratskom osjećaju« razlikuju neka bude dokazom Vodnikovo mišljenje iz 1913 g. Za razliku od svojih predšasnika Vodnik misli da «borba pučana s plemstvom učini Hektorovića , obratno Lučiću demokratom .... i što je pjesnik bivao stariji on se sve dubljom kršćanskom ljubavi privijaše uz dušu prostoga puka«. 53 I »Ribanje« crta »izmir pjesnika patricija s pučanima ribarima iza teške i krvave zaboravljene borbe«. Hektorović je bio, kako Vodnik misli, dovoljno snažan duh da se »iza pokolja, nesreća, požara, kuga, rata, straha i bolesti digne iznad svega i približiti k čistoj prirodi i k prostome puku«, zatajivši tobože, »krv svoga oca Marina, predstavnika aristokracije protiv pučkoga pokreta«. 54 Hektorović je »demokrata«, želi otkriti »duševno blago dobroćudna pučanina« itd. i »svojim je demokratizmom — misli Vodnik — u društvenom pogledu a osobito svojim realizmom kao umjetnik daleko pretekao nastojanja svoga vremena: za puna tri stoljeća«. 55 Lučić je sasvim drugačiji. On »kao pravi aristokrat« ne može zaboraviti krvave događaje, jer su, možda, »njegovi nastradali za pučkog ustanka«. 56 Mihovil Kombol ponavlja donekle Vodnikove tvrdnje, ali odbacuje Vodnikov idealizirani lik Hektorovića. Naime, »Ribanje« nije »u stvarnosti ništa drugo nego poučna ribarska ekloga u tadašnjem stilu« jer se »spjev ne izdiže iznad opisivanja i kroničarskog bilježenja, zbog čega i ne djeluju kao istinska poezija« njegov je tobožnji realizam »fotografija stvarnosti, nepjesnička kao svaka fotografija«. 57 U prilogu »Politički pogledi Hanibala Lučića (1485—1555)« Jakša Ravlić ostaje pri mišljenju da je Lučić »hrvatski aristokrat koji je studirao u Italiji«. Ravlić nastoji pokazati zašto je Lučiću Dubrovnik, a ne Venecija uzorom. Hektorović je pun ljubavi prema puku, 59 Ribanje je također vrlo vrijedno djelo jer su u njemu, prema Ravliću, zabilježena istinska zbivanja. U najnovije se vrijeme i Nikica Kolumbić pozabavio pitanjem kako je povezan ustanak Matija Ivanića sa stupnjem građanske svijesti hvarskih renesansnih pjesnika. 60 Kolumbić ima pravo kad na početku svog priloga tvrdi kako su oprečne ocjene Lučića i Hektorovića plod uvjerenja da je umjetničko djelo »izravni odraz stvarnog života«, a ne »određena svijest o životu koja je transportirana u umjetnički doživljaj«. 61 Međutim, autorovo nastojanje da iznese redoslijed događaja koji su mogli utjecati na stvaranje »društvene svijesti« spomenutih pisaca, onemogućava njegovo, Kolumbićevo nedovoljno poznavanje stvarnog historijskog razvitka. Kako se služi uglavnom literaturom, a ne izvorima, ne može izbjeći njezin utjecaj. Zbog toga Kolumbić gleda na život na Hvaru u XV i XVI st. s unaprijed stvoirenim gledištem i crno —bijelom tehnikom boji čitav niz netočnih slika kojima ne baš objektivna literatura obiluje. Evo primjera: Kolumbićev komentar odluke iz 1454 g. o vremenu berbe. Ta je odluka, misli Kolumbić, utjecala na »sazrijevanje svijesti« hvarskog i viškog seljaka o njegovu socijalnom i pravnom položaju, ali do takva zaključka dolazi prije svega zato što uzima iz Novakova djela samo prvi dio izvora. A drugi dio odredbe, Kolumbiću nepoznat, glasi: 310
