ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 307

da Novak vidi uzroke pobune bilo u čemu drugome osim u plemićkoj »bahatosti« i »mržnji« tako da jedinu razliku između starih i novoga teksta čini novo poglavlje — Borba se nastavlja

30 — koje je morao dodati jer je našao nove dokumente o Ivaniću. Kad je 1951 g. Jugoslavenska akademija odlučila izdati govor Vinka Pribojevića »O podrijetlu i zgodama Slavena«

n povjerila je Novaku da obradi »Dalmaciju i Hvar u Pribojevićevo doba«. Posluživši se mletačkim izvorima i govorom samog Pribojevića, Novak dolazi do ispravnog mišljenja da je »hvarska komuna u materijalnom pogledu stoj ala najbolje od svih ostalih dalmatinskih komuna«.

32 Međutim, njegov prikaz društvenih odnosa u Dalmaciji pati od starih neprihvatljivih tvrdnji i novih netočnih klasifikacija društva. Da bi, na primjer, uvjerio čitaoca kako su od svih pučana težaci u najgorem položaju, Novak tvrdi da su »težaci bili i direktno iskorišćavani od plemstva«. S druge strane, plemići su, dakako na »svakom koraku pokazivali puku svoj prezir«, »bezobzirce dirali njihove djevojke«, što najzad dovodi do »napetosti između jednih i drugih, tj. do pučkog prevrata 1510 godine«!

33 Premda je Novak imao dovoljno prilike i vremena da ustanovi kako je dugo trajao ustanak, on ga i ovdje ponovno predstavlja kao pokret koji je »planuo u svibnju 1510. i trajao sve do listopada 1514. g.«

34 Iako o ideologiji pokreta ni na ovom mjestu ništa ne govori, ocjenjuje ga kao »najjači pokret puka u hrvatskoj prošlosti do XIX. stoljeća, on je i po svom trajanju najdulji, po svojim uspjesima, iako su bili samo privremeni, najuspjeliji, po svojim žrtvama golem«.

35 Trijezna će kritika starog i novog izvornog materijala lako oboriti ove Novakove tvrdnje. Oduševljen svojim laskavim ocjenama ustanka Novak ne razabire da Pribojević — koji zna za pokret — ne želi uopće o njemu govoriti, a kamo li ga pohvaliti, o čemu će još kasnije biti riječi. A riječi na koje se Novak iz Pribojevićeva govora poziva

38 dokazuju upravo protivno od onoga što on njima hoće dokazati. Međutim, površan se rad na Ivanićevoj buni nastavlja. Tako na primjer Ferdo Čulinović opisujući 1951 g. »Seljačke bune u Hrvatskoj« ne radi drugo nego prepričava Novakov tekst. Vulgarizacijama koje su karakteristične za takvu vrstu rada Čulinović je zamijenio analize i posve razumljivo morao je izmišljati ono što mu izvorni materijal nikad ne bi potvrdio. On ga uostalom nije ni upotrebljavao. Zato se u Culinovićevu tekstu plemići pretvaraju u gospodare »podložnika« koje su tobože »potpuno sebi potčinili«.

37 Plemići su tobože »izrabljivali na sve načine pučane, koji nisu imali kome da se prituže«. Naravno, pučansko je ogorčenje »raslo uoči bune zbog toga što su plemići nametali pučanima proizvoljno svakovrsne dažbine i prisiljavali ih na raznovrsne službe«, a naročito zato što su tobože »učestali razni slučajevi silovanja pučanki od strane plemića«. Dakle, pučani su se počeli »potajno sastajati i tražiti izlaz iz tog neizdrživog stanja«. Ovaj opis uzroka gotovo je klasičan primjer kako se jeftinije vulgarizacije koje nemaju nikakve veze sa stvarnim životom niti s izvornim materijalom nastoje čitaocu prodati kao marksistička interpretacija Ivanićeve bune. Poput Novaka i Čulinović vidi u kanoniku Lukaniću »rukovodioca« urotnika koga su u bunu privukli »najvjerojatnije kakvi lični interesi.

38 Ipak za razliku od Novaka Čulinović s pravom odbacuje »čudo«, pretpostavljajući da ustanak zaustavljaju vjerojatno »oportunistički elementi u vodstvu« koji su se to307